U subotu od 15 do 19 sati u Urbanom parku Hrvatskog doma održat
će se radionica “poezije potlačenih” (u slučaju lošeg vremena
održat će se na Maloj sceni Hrvatskog doma), koju vode Dinko
Kreho i Josipa Lulić.
Ponesite jednu pjesmu po vlastitom izboru (klasičnu, modernu,
postmodernu, suvremenu, domaću, stranu…) i jedan novinski
isječak koji ukazuje na određeni društveni problem koji
prepoznajete i kojim biste se voljele/voljeli baviti. Uz pomoć
metoda kazališta potlačenih čitat ćete, kombinirati, istraživati
različite spektre jezika, i pokušati stvarati poeziju koja će
ujedno biti učinkovita kao poezija i relevantna u kontekstu borbe
potlačenih.
Radionica je besplatna, ali prijave su obavezne jer je broj
sudionika ograničen! Prijavite se na ckp.pokaz@gmail.com
Poezija važi za “elitnu” umjenost, kao i za par excellence
individualnu i individualističku kreativnu praksu. Što se,
međutim, dogodi ukoliko poeziju pokušamo pisati kolektivno? Je li
to uopće moguće bez padanja u banalnost? I zašto – je li poezija
uopće u stanju artikulirati određeno kolektivno iskustvo?
Inspirirane_i konceptom “estetike potlačenih” koji je u svom
poznom radu postulirao značajni brazilski dramaturg i kazališni
pedagog Augusto Boal, članice i članovi zagrebačke skupine Centar
za kazalište potlačenih – POKAZ u posljednje vrijeme istražuju
koncept “poezije potlačenih”. Zanimaju nas specifične mogućnosti
poezije: što je to poezija sposobna saopćiti, a da to nije
nijedan drugi diskurs? Kako mobilizirati njene specifične
potencijale? Pritom tvrdimo da je ne samo vrijedno, nego i
značajno otvarati prostore poezije za demokratičnu participaciju
i pokušavati kolektivno prisvojiti njena sredstva. Ako je
kazalište, po Boalu, “proba za revoluciju”, poezija može postati
gerilska akcija “miniranja” jezika, stvaranje lakuna i procijepa
u jezičnoj stvarnosti i osvajanje novih prostora slobode unutar
njenih okvira.