Sedamnaestogodišnja Karlovčanka Marija Skočibušić jedno je od
najzanimljivijih novih imena na hrvatskoj pjesničkoj sceni. Na
ovogodišnjem Goranovom proljeću dobila je posebno priznanje u
odabiru najbolje pjesničke zbirke za Gorana za mlade pjesnike,
koji je ove godine bio posve u karlovačkom ruhu (dobitnik je,
podsjetimo, Tomislav Augustinčić), a finalistica je i natječaja
“Na vrh jezika”. Iz karantene nam se već javila kroz projekt “50
poems for snow”, a sada je predstavljamo s četiri pjesme i u
našoj jutarnjoj kulturnoj rubrici:
Vrijeme i mjesto rođenja
Nožni prsti oponašaju znak jednakosti
Između polomljenih samoglasnika
Pohlepno ih natapam
Omekšanim korovom
Umjesto da utjelovim trenutak
I nasilno mu povadim mliječne zube
Izbjegavanjem korištenja
Razvučenih poštapalica
Ja sam iz Kârlovca
Tvoj grad ne mijenja ime
selo
Izlaskom iz znaka
Golubovi ti kljucaju
Višak prostora s dlanova;
Ne boje se
Prolaznici
Bacaju opuške u koš za smeće
I smiju se glasno;
Nijedan nema istu majicu
Ispijaju kave;
Živi su i drže se za ruke
Bez da korov geometrije ispravlja
pederi
Zgrade hodaju sporednim ulicama
Čak i ponedjeljkom
Za vrijeme ručka
ishlapi;
uđi u rječnik, gramatiku i pravopis,
malim mjestima reci da si zauzeta;
ritam te nesvjesno usvaja
Ne znam gdje da
Siđem rukama,
Ovo meso ne razumije
Naglasak
Upitnik
Proganjaju me upitne riječi;
Ponekad je zahtjevno
Pravilno zašiti kapke
Hoće li jezik
Povratiti zrele točke
Ako papiri pjesmom
Izračunaju sadržaj sitosti?
Tijelo kao razmak dva metra
U prirodi je kažiprsta
Prepustiti se nagonu;
Ukrotiti pravopisne pogreške,
Nastojati zatomiti
Odbjegle bliskosti
Dodir je
Između;
Redovita dvotočka suzdržavanja
Nakon pozdrava
Kojeg ponovimo dvaput
Nakuplja se ukočenost,
A ja svjesno odbijam
Ugroziti tijelo;
Potisnuti osjećaj
Bujajućih zareza