Sedamnaestogodišnja Karlovčanka Marija Skočibušić jedno je od najzanimljivijih novih imena na hrvatskoj pjesničkoj sceni. Na ovogodišnjem Goranovom proljeću dobila je posebno priznanje u odabiru najbolje pjesničke zbirke za Gorana za mlade pjesnike, koji je ove godine bio posve u karlovačkom ruhu (dobitnik je, podsjetimo, Tomislav Augustinčić), a finalistica je i natječaja "Na vrh jezika". Iz karantene nam se već javila kroz projekt "50 poems for snow", a sada je predstavljamo s četiri pjesme i u našoj jutarnjoj kulturnoj rubrici:

Vrijeme i mjesto rođenja

Sadržaj se nastavlja...

Nožni prsti oponašaju znak jednakosti
Između polomljenih samoglasnika

Pohlepno ih natapam
Omekšanim korovom
Umjesto da utjelovim trenutak
I nasilno mu povadim mliječne zube
Izbjegavanjem korištenja
Razvučenih poštapalica

 

Ja sam iz Kârlovca

Tvoj grad ne mijenja ime
selo
Izlaskom iz znaka

Golubovi ti kljucaju
Višak prostora s dlanova;
Ne boje se

Prolaznici
Bacaju opuške u koš za smeće
I smiju se glasno;
Nijedan nema istu majicu

Ispijaju kave;
Živi su i drže se za ruke
Bez da korov geometrije ispravlja
pederi

Zgrade hodaju sporednim ulicama
Čak i ponedjeljkom
Za vrijeme ručka

ishlapi;
uđi u rječnik, gramatiku i pravopis,
malim mjestima reci da si zauzeta;
ritam te nesvjesno usvaja

Ne znam gdje da
Siđem rukama,
Ovo meso ne razumije
Naglasak

 

Upitnik

Proganjaju me upitne riječi;
Ponekad je zahtjevno
Pravilno zašiti kapke

Hoće li jezik
Povratiti zrele točke
Ako papiri pjesmom
Izračunaju sadržaj sitosti?

 

Tijelo kao razmak dva metra

U prirodi je kažiprsta
Prepustiti se nagonu;
Ukrotiti pravopisne pogreške,
Nastojati zatomiti
Odbjegle bliskosti

Dodir je
Između;
Redovita dvotočka suzdržavanja
Nakon pozdrava
Kojeg ponovimo dvaput

Nakuplja se ukočenost,
A ja svjesno odbijam
Ugroziti tijelo;
Potisnuti osjećaj
Bujajućih zareza