Naime, već tri desetljeća, uporno-redovno-namjerno, u Karlovcu će se u mjesecu svibnju zaboraviti na primjeren način, dostojanstveno i s puno pijeteta obilježiti dan oslobođenja grada, a par dana kasnije, i Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu
Tvrdim da bi gradonačelnik Karlovca bio najsretniji kada bi nekom svemirskom providnošću bio ukinut drugi tjedan u mjesecu svibnju u kojem se obilježava Dan oslobođenje grada i Dan pobjede nad nacifašizmom. Tvrdnju temeljim na činjenici da se bliže datumi koji će nam opetovano pokazati licemjerje stranke koja vodi grad i njenih vodećih protagonista, i po trideseti put u zadnjih trideset godina još jednom nam pokazati da su loši glumci. U osnovi, lažljivci.
Inače, izraz licemjer dolazi iz grčkog i izvorno znači gluma ili pretvaranje. U gradu u kojem živimo licemjere je, nažalost, skoro apsolutna konvencija.
Ako u našem gradu želite bit uspješan političar prema prethodno iznesenim kriterijima vi morate lagati, optuživati druge i stalno izmišljati nove situacije i neprijatelje, jer to vam, kao prvo, omogućava da ostanete na vlasti, a kao drugo, počinjete vjerovati da vam vlast prirodno pripada.
Naime, već tri desetljeća, uporno-redovno-namjerno, u Karlovcu će se u mjesecu svibnju zaboraviti na primjeren način, dostojanstveno i s puno pijeteta obilježiti dan oslobođenja grada, a par dana kasnije, i Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Tako će se i ovaj put izbjeći obilježavanje pobjede koju pojedini članovi stranke na vlasti doživljavaju porazom.
Naravno, vlast u Karlovcu će moju tvrdnju odbiti s začudnom indignacijom i nazvati je najobičnijom blasfemijom šizofrenog gubitnika zaljubljenog u gradsku spomeničku baštinu čije ostatke uslijed vandalskog čina „naših dečki“ svakodnevno gledamo, onako ispod oka, prolazeći Promenadom.
Međutim, nije teško dokazati tu dvoličnost, ta hipokrizija vidljiva je u riječima vladajućih struktura grada: „S posebnim se pijetetom sjećamo brojnih hrvatskih antifašista koji su pridonijeli pobjedi nad nacizmom i fašizmom u Drugom svjetskom ratu, kraju rata u Europi te Hrvatsku svrstali na stranu pobjednika“. Ljudska pamet, inače zaboravu sklona, ipak svjedoči o pravoj stvarnosti jer Karlovčani dobro znaju kako se „sjećaju“ i o kakvom „pijetetu“ se radi. Dovoljan je samo pogled na „zid plača“ pa da se kaže kako je malo toga što se može usporediti s prezirom aktualne vlasti prema spomeniku osloboditeljima, koji upravo ove godine slavi 70. obljetnicu od kada ga je kipar Vanja Radauš predao građanima Karlovca na čuvanje. Upravo danas – pred nadolazeće datume – spomenik je čista tuga, čemer i jad, od spomenika ostade samo kameni zid kao najbolji biljeg jednog vremena i karlovačkog morala.
Dakle, kako prepoznati dvoličnjaka? Narodski rečeno licemjer se pretvara da je netko, a iza zatvorenih vrata, u stvari je drugačija osoba. Stoga se ne treba čuditi što ljudi koji u Karlovcu pod svaku cijenu, unatoč činjenici da je Hrvatska kao država utemeljena na antifašizmu i partizanskoj borbi, pod teretom stranačkog revizionizma, koji za cilj ima izjednačavanje pobjednika i poraženih u krvavom svjetskom sukobu, oslobođenje grada izbjegavaju slaviti, ili ga obilježavaju skromno, „na žličicu“.
Opravdanje za takav svoj odnos prema važnom datumu u povijesti grada nalaze u riječima prvog čelnika: „mislim da možemo prihvatiti da je komunizam ostavio zaista veliku mrlju na antifašističkoj borbi i zato dijelim antifašizam i komunizam”. Ne mogu a da prvog „glumca“ grada ne zapitam: ali prvo činjenica, Hrvatski sabor visoki je pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu u Austriji, tamo se polaže cvijeće i ne samo da se odaje počast žrtvama nego se slavi i NDH, a sad pitanje: kako to da ti stradali Hrvati imaju neupitnu vezu s današnjom Hrvatskom i Hrvatska s njima, dok Karlovac, koliko mi je poznato još uvijek grad u Hrvatskoj, ne želi imati ništa s oslobođenjem grada, ne žele imati ništa s hrvatskim građanima poginulim za njegovo oslobođenje i spomenikom podignutim njima u čast?
Upravo na tom pitanju dolazimo do merituma licemjerstva, jer upravo spomenik zdušno dijeli njihov prezir prema partizanskoj prošlosti i „crvenoj bandi“ koja je protjerala okupatore, prezir koji ima biti silom nametnut svima nama koji u ovom gradu živimo, a taj će svoj anti-antifašistički žar njegovati i “opravdavati” nejasnom mantrom – odricanjem od obaju totalitarizama, odnosno stavljanje znaka jednakosti između nacifašizma i komunizma. Pokušavajući pobjednike proglasiti poraženima, a poražene pobjednicima.
Nisu li upravo to simptomi podvojene ličnosti? Zar to ne znači prikazivati se na jedan način, a u stvari biti nešto drugo. Upravo to drugo meni često izgleda zastrašujuće, jer samo inferiorni gradovi, bez ponosa i digniteta, koji povijest ne priznaju jer je ne razumiju i stoga bi je stalno prilagođavali prema potrebama i političkim interesima stranke na vlasti, ne shvaćajući da se povijest već dogodila i da će nam se, ma koliko je pokušavali preoblikovati, uvijek vraćati. U gradu gdje se falsificira povijest i pokušava zatrti svako trag onome što se hoće silom sakriti – tko je pobjednik, a tko su poraženi u Drugom svjetskom ratu, tko je oslobodio Karlovac, tko je poslije sve u njemu izgradio, a što su rušitelji i njihovi mentori pokrali i još uvijek kradu… rehabilitira se nešto što se nešto što se rehabilitirati ne može.
Nažalost, Karlovac se predao licemjerima jer nije imao i nema podršku Karlovčana koji bi bili spremni obilježavati nadolazeće datume. S druge strane, opozicija nema ideju kako da brani Karlovac, kao i bilo što drugo što je pred padom. Poginuli u Narodnooslobodilačkoj borbi ničim ne zaslužuju da se skromni spomen na njihovo herojstvo svako malo uništava ne bi li se zatrla borba protiv fašizma. Hotimično i nasilno prepravljanje memorije grada ima za posljedicu njegovo duhovno nagrđivanje, uzrokujući njegovu deurbanizaciju koja ga neumitno dovodi do pretvaranja u selendru na četiri rijeke bez pameti, i što je najgore, bez siječanja.
Po tisućiti put treba glasno reći, ponavljati svakog dana, pa makar nekim revizionistima morali glavu staviti u „toster“ da bez ljudi koji su u narodnooslobodilačkoj borbi bili spremni dati svoje živote Hrvatska nikada ne bi kraj rata dočekala na strani pobjednika. Ne položiti cvijeće na spomenik tim herojima čin je bezumlja, neviđene ljudske gluposti i ideološkog slijepila. To je neizbrisiva mrlja srama.
Dan pobjede – dan kada je završio najveći i najtragičniji rat u povijesti ljudske vrste – s druge strane, skoro je posve izbrisan iz službenog kalendara Karlovca. Otkako su pobjeda nad fašizmom i Narodnooslobodilačka borba u Hrvatskoj na sve manjoj cijeni o tom datumu i njegovom značenju u nas se u pravilu šuti. Doduše, kako se Dan pobjede u cijeloj Europi slavi na isti dan kada Stari kontinent obilježava i Dan Europe – što, dakako, uopće nije slučajno! – u Hrvatskoj se, pa tako i u Karlovcu, obilježavanje Dana pobjede zna »prošvercati« uz obilježavanje Dana Europe. Nije li i to dobar primjer licemjerja?
Tako je to u Karlovcu, istovremeno, svake godine u drugom tjednu mjeseca svibnja stanovnici Europe i svijeta nastoje datume oslobođenja svojih gradova i Dan pobjede obilježiti paradama i svečanostima kako bi jasno i nedvosmisleno poslali poruku u kakvom svijetu oni i njihova djeca žele živjeti. Možemo samo zamisliti kakva bi to tek veličanstvena parada bila da su oni, poput naših heroja, kojim slučajem svoje gradove oslobađali sami, bez pomoći sa strane.
Dakle, ono što je drugima ponos, očito je u Karlovcu – sramota. Čovjek ne može a da se ne zamisli: što znači 6. svibanj, što znači 9. svibanj ljudima koji su bili na rubu fizičkog istrebljenja i zašto se nekima od nas ovi praznici gade.
Karlovac kao da se srami svog oslobođenja, Dana pobjede, srami se bitaka na Neretvi i Sutjesci, srami se spomenika podignutog u slavu poginulih boraca i revolucionara. Antifašizam našim gradskim licemjerima služi kao ukras, a stvarnost govori o ignoriranju antifašističkih vrijednosti. Europa se ponosi, a Karlovac srami svog antifašizma. Europa slavi pobjedu nad zlom koje se u gradu na četiri rijeke naziva domoljubljem.
Karlovčani ne smiju ignorirati Dan oslobođenja grada, kao i Dan pobjede. Iako će (službena) gradska vlast to očito učiniti. Time će mrlja srama na njihovoj savjesti postati još ružnija i veća.
Na sreću, za mnoge građane našega grada, iako srušen, vandaliziran, spomenik je važan za kulturu sjećanja na mladiće i djevojke koji su u borbi protiv okupacije, rasnih zakona, koncentracijskih logora, masovnih ubijanja, protjerivanja ljudi s njihovih ognjišta, sudjelovanja u oslobođenju Karlovca dali svoje vlastite živote. Povijest se ne može ni izbrisati ni promijeniti. Niti se istina može iščupati iz naše svijesti. Licemjerima usprkos.
Sugrađani: nisam ravnodušan prema tvrdnjama velikodušnog zaborava, ali što god zaboravio, nikada neću zaboraviti razliku između onih koji su se borili za slobodu i onih koji su se borili za ropstvo; između onih koji su se borili da spase ljudskost i onih koji su se borili da je unište.
Stoga vas pozivam da 6. svibnja položite cvijeće, zapalite svijeću na napadnuti spomenik pa makar bio srušen i vandaliziran, branite ga, pokažite da poginuli za oslobođenje grada nisu sami. Ne oklijevajte, tom simboličnom gestom pokažimo da smo tu!
