Šetajući danas svog kućnog ljubimca pažljivo sam se, po tko zna koji put u zadnjih osam mjeseci, zagledao u završne radove na uređenju novog parka u Grabriku
Pjesma grupe Kawaskaki 3 „Ni da Ni ne“ pokušava odgovoriti na jedno pitanje koje se tiče našega grada, pitanje glasi: Je li ikad i’ko stao u Karlovcu?. Od trenutka kad sam čuo tu pjesmu razbijao sam glavu, iznova se pitajući, nisu li upravo ti stihovi proročki najavili što će se dogoditi s prostorom mojega djetinjstva u kojem provedoh najljepše mladenačke dane. Navedeno pitanje kao da je bilo upućeno osobno meni, jer budući sam godinama živio u Zagrebu, uvijek je Karlovac bio moja čežnja.
“Ne razbijaj time glavu”, kazali bi mi prijatelji, “jer od razbijanja glave nema sreće”, grad neće i ne može“ umrijeti“!
Naime, ne tako davno Karlovac je na ovim prostorima spao na zapušteno mjesto ruralne vizure, nepoželjan i meni – nekako tuđ. Bio je toliko primamljivo blizu, a opet tako daleko. Grad koji je nekada bio lijep postao je zapušten i ružan, a neki kvartovi oronuli i potpuno devastirani, potonuo je u sram od naših upitnih pogleda. Stvarnost nije mogla biti drukčija budući se u zgrade dugo nije ulagalo pa su one doslovno propadale pred našim očima. Poput nevoljenog i napuštenog djeteta mirisao je na sveopću nebrigu. Prilikom posjeta mojih rođaka ili prijatelja pridošlih izdaleka događalo me se da prolazeći po izrovanim cestama, prljavim kolnicima, mimo zgrada s kojih je visjela žbuka, krovova s kojih su prijetili načeti crijepovi, istrunule stolarije, opušaka i papirića posvuda dok su parkovi izgledali poput ocvalih dama čiji su najljepši dani zauvijek prošli, osjetim stanovitu nelagodu i tugu.
I nije to bilo ono najgore, najviše me pogodila rečenica mog dobrog prijatelja, D. Kuljiša, kada sam u usputnom razgovoru natuknuo kako vjerujem da ću, nakon što završim radni vijek, vratiti se u Karlovac. Njemu svojstvenom gestom, skinuo je naočale, lupio nogom o pod i digao ruku u zrak u stilu Elvisa, svoje sitne oči širom otvorio i pogledom punim nevjerice prostački izustio: „ma koji ćeš …. u tom gradu, pa to je hrpa ničega na putu iz Zagreba prema moru“.
Ne događa mi se često da ostanem bez „teksta“, ali na njegove riječi i onodobnu vizuru grada, koja ni meni nije bila draga i prikazivala ga onakvim kakav on nikada nije bio i kakvim ga ja nikada nisam želio. Moje nezadovoljstvo izrečenim bilo je takvo da bih najradije opsovao, premda mi to nije u naravi, jednostavno sam zanijemio. Prođoše tako godine i čovjek više ne zna što ga vezivalo za bivše prijatelje, otiđe u mirovinu, vrati se u Karlovac.
Za sve u životu, pa tako i u životu jednoga grada potrebno je vrijeme, znate li vi prijatelji i sugrađani zašto je grad tako poružnio, ostario i prosjački vapio za prošlim vremenima? naravno da ne znate, e pa slušajte, poružnio je samo zato što niste bili ljudi na svom mjestu nego ste sanjali svoja rodna sela, pašnjake i ognjišta. Niste ga prihvatili svojim.
Karlovac nije ostao nijem poput mene, nešto se domislilo, potrebna je bila samo vizija i odlučnost. Iznad svega potrebni su bili ljudi koji grad osjećaju kao svoj dom, koji imaju petlju i znanje da usnulom, potonulom Karlovcu vrate njegov stari sjaj. Kao i uvijek prvi je korak najteži, ali i najvažniji, jer ako ne kreneš ostaješ za vijeke vjekova ružan i prljav. Korak po korak, radi se i gradi na površini, ali se kopa i pod zemljom; uređena Radićeve ulica, obnavljaju se povijesne zgrade, osnovne škole, vrtići, vrelovod, asfaltiraju ceste i kolnici, izvodi energetska obnova zgrada, rekonstrukcija kulturnih objekata, započinju nove investicije. Karlovac polako i temeljito, ne žureći nigdje, transformira u uređenu, urbanu sredinu. Gradi se ljepši, sigurniji i pristupačniji grad. Kada se sve to jednom završi, a završit će se, nema dvojbe, postati ćemo, uz naše nadaleko poznate rijeke i parkove turistički biser pa da vidimo tko će se usuditi upitati: „da li je itko ikada stao u Karlovcu“.
Ja sam zasigurno stao. Šetajući danas svog kućnog ljubimca pažljivo sam se, po tko zna koji put u zadnjih osam mjeseci, zagledao u završne radove na uređenju novog parka u Grabriku. Moje očište šaralo je od jednog do drugo kraja nekadašnje pustopoljine i u hipu osjetio sam dozu iznimnog ponosa prožetog srećom i zadovoljstvom što u gradu postoje ljudi kojima nije svejedno kako će grad izgledati, što su oni koji vode grad shvatili kako grad ne čine samo uređene zgrade, ulice, već i okoliš koji ih okružuje. Ukratko i bez patetike – ljudi! – novi park između Rakovca i Luščića izgleda bajkovito.
U jednom ranijem tekstu opisao sam zadovoljstvo ugledavši obnovljeno i dotjerano kino „Edison“, kad danas stojiš i gledaš kako je izveden, oblikovan park u Grabriku, čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da stane mirno, skine šešir, nakloni se i, zašuti. Vrijedne ruke karlovačkih neimara, teta iz „Zelenila“ i svih drugih koji su sudjelovali u kreaciji da se jedna zapuštena i zapišana zelena tratina pretvori u mali raj na zemlji zaslužuju naše udivljenje i duboki naklon.
Jer, svatko od nas ima (ili je imao, ili će tek otkriti) mjesto na koje redovito odlazimo kako bi uz kavu, možda i cigaretu te čašicu razgovora komentirali, razgovarali o svijetu u kojem živimo. Različitim temama, globalnim i lokalnim, životnim problemima i životu općenito. Kafići, brijačnice… ali i kvartovska klupa u parku su mjesta na koje odlazimo jer tamo svatko zna naše ime. Mjesto koje je dio našeg života, mjesto na kojem dijelimo sretne, ali i tužne životne trenutke. Mjesto sreće i tuge. Mjesto života. Jedno od mnogih takvih utočišta bila su i danas su karlovački parkovi, siguran sam da će i park Grabrik postati takovo mjesto okupljanja.
Sve što se već duže vrijeme u gradu obnavlja, gradi, dovodi u red, govori nam da ljudi na četiri rijeke imaju viziju, da su okrenuti budućnosti te da im je itekako stalo da nam život u gradu bude udoban, da nam grad izgleda urbano, da bude mjesto u kojem se osjećamo doma, da u njemu jednostavno uživamo. To je vizija koja čovjeka stavlja u centar.
Od dana kada je prva lopata zakopana u do jučer sirovu i zapišanu livadu gotovo svakodnevno, izvodeći kućnog ljubimca u šetnju, slušam prepotentno grintanje zlovoljnika i pokušaje ismijavanja i omalovažavanje same ideje parka. Traje to do danas kada je sve gotovo, kada je pred njima park sa svim svojim bogatim sadržajima, kada naricanje za upropaštenom zelenom livadom, ne da jenjava, baš naprotiv, naricanje ulazi u svoju terminalnu fazu u kojoj im ne mogu pomoć ni ljudi u bijelim kutama. Oni jednostavno ili ne znaju ili ne mogu prepoznati razliku između urbanizirane javne površine s pripadajućom hortikulturom, raznovrsnim sadržajima, stiliziranim krajolikom i zarasle livade s brojnim krtičnjacima.
Ne želim biti maliciozan, ali za takav stav postoji narodska izreka: „može seljak u grad ali ne može selo iz seljaka“.
Novi urbani park u Grabriku, i prije nego što je završen i otvoren za javnost, već danas pokazuje svoju estetsku privlačnost i funkcionalnost, treba samo prepoznati u tek zasađenom raznolikom drveću obrise u kojima će, kad mladice porastu i razviju svoje krošnje, u njegovoj punini uživati naši sugrađani koji se još nisu niti rodili. Biti će to mjesto njihovog okupljanja, nešto posebno, naime, u tom parku biti će mjesta za sve, naša djeca će posve sigurno moći trčati, igrati se do milje volje, malo veći igrati košarku, nogomet, stolni tenis, penzioneri šetati, igrati šah, rekreativci trčati i naći predah na klupama, ostali mogu uživati u suncu, razgovorima i pričama.
Kada se na sve to doda ograđeni park za čovjekove četveronožne prijatelje s pripadajućim poligonom za njihovu dresuru i igru, svi mi, vlasnici pasa, nemamo više što za reći, osim: „ E pa ispalo je da su nam se zvijezde ovaj put poklopile“. Uz to, zar je potrebno naglašavati koje prednosti će takav park donijeti lokalnoj zajednici i psima i zašto su oni važni. Na nama, vlasnicima i ljubiteljima pasa, ostaje da to očuvamo, poštujemo „kućni red“ i širom otvorimo vrata za četveronožne ljubimce iz svih kvartova našega grada.
Da zaključim, dobro osmišljena ideja, dobro izveden projekt, vrijeme pred nama pokazat će koliko nama, ljudima koji živimo u zgradama, su parkovi ključni za našu ljudsku društvenu i psihičku dobrobit, koliko će ta zelena oaza ojačati osjećaj zajedništva i pomoći nam da se bolje nosimo sa svakodnevnim stresom, da grad izgleda urbano, da u njemu jednostavno uživamo i da Karlovac bude mjesto koje osjećamo kao svoje.
