Baka od moje žene je znala nekad reći: "Nigdje ti ne bude dobro, ako ti nije dobro tam di si rođen.” To je istina. Stalno ćeš biti stranac, južnjak, yugoš i slično, ali ćeš voditi život vrijedan življenja i tvoja djeca će odrasti u boljem sustavu. Da, hoće.
Ja sam Dino. Živim u Ljubljani. Magistar sam fizioterapije i imam
svoj obrt za patronažnu fizioterapiju.
Ovakvih rečenica bih vam mogao napisati na stotine, za sve svoje
prijatelje i poznanike koji se zovu različito od mene, žive u
nekom drugom europskom gradu i bave se nekim drugim poslom ali
svi imamo jedno zajedničko – ne živimo tamo gdje smo rođeni.
Takvih mladih ljudi s područja Karlovačke županije ima na
tisuće.
Neki žive jako blizu poput mene ili poput prijatelja u Grazu ili
prijateljice u Kopru. A neki žive tisućama kilometara daleko od
našega kraja. Irska, Njemačka, Engleska, Skandinavija, Australija
i Novi Zeland, Nizozemska, Kanada ili SAD – to su države u kojima
su naši ljudi potražili sreću.
I vjerujte, našli su je. Odnosno, kako ja volim reći, nadoknadili
su je. Ja sam nadoknadio svoju nostalgiju za Kupom i Ozljem s
činjenicom da moja žena i ja možemo našem djetetu priuštiti
ljetovanja, zimovanja i izlete kojima stvaramo uspomene za našu
obitelj.
Jer nemojmo se lagati, ne živi se od ljubavi prema rodnom kraju,
ne živi se od tog da bi nas bilo više na popisu stanovništva, ne
živi se od toga da piješ kave u kafiću i družiš se s
prijateljima… Svijet u kojem živimo je surov, takav je i
Karlovačkoj županiji, odnosno puno suroviji….surov je ako ne
radiš u državnoj službi, surov je ako ti roditelji nisu HDZ-ovci
pa su te nekamo “zarinili”, surov je ako imaš stambene kredite,
kredite za auto, surov je ako moraš krenuti od niotkuda i
stvoriti si život vrijedan življenja.
Zašto, ako ne uspiješ složiti život u Hrvatskoj, i odeš u
inozemstvo, vodiš život vrijedan življenja?
Zato jer te netko cijeni po osnovi toga kakav si radnik, kakve
imaš radne osobine, koliko si marljiv i strpljiv, kakvo
obrazovanje imaš, kakav imaš odnos prema ljudima…Nikog ne zanima
tko si ti, odakle su tvoji, koji Božić slaviš, gdje si rođen, za
koga glasaš i da li si naš ili nji’ov?
Ne trebamo se lagati i uljepšavati. Ne trebamo se tješiti ili
vjerovati vrhu HDZ-a da je iseljavanje normalno! Iseljavanje nije
normalno. Baka od moje žene je znala nekad reći: “Nigdje ti ne
bude dobro, ako ti nije dobro tam di si rođen.” To je istina.
Stalno ćeš biti stranac, južnjak, yugoš i slično, ali ćeš voditi
život vrijedan življenja i tvoja djeca će odrasti u boljem
sustavu. Da, hoće.
Npr. Slovenija ima sustav obrazovanja, vrijedan divljenja. Uče o
kritičkom razmišaljanju, o građanskim obavezama, o zdravlju (kako
spolnom, tako i o zdravoj prehrani i zdravim navikama, imaju
tehničke, sportske, umjetničke dane na mjesečnoj razini). Sustav
koji ide prema danskom, finskom ili islandskom sustavu i stvaraju
se generacije koje ostaju u Sloveniji, vjerujte mi.
Općenito, naši ljudi ne prihvaćaju nikakav argument koji im
izneseš na temelju svog života u inozemstvu. Ne možeš nikome
objasniti da tako može biti i u Hrvatskoj, a jako malo je
potrebno – lopove u zatvor, a sposobne, obrazovane i nove ljude
dovesti na vlast. Još nije kasno, još uvijek se sve može
promijeniti, a onda ćemo se vraćati!
Kad budem mogao dobiti posao na Švarči bez da idem prije “na
Kupu” po odobrenje, kad ne budem morao danima rješavati otvaranje
firme ili obrta (u Sloveniji to traje 15 minuta na jednom šalteru
i besplatno je), kad se ukine barem polovica poreznih nameta koji
postoje danas, kad budem mogao obaviti zdravstveni pregled u
normalnom roku…
….kad budem mogao disati – to je zajednički nazivnik svih naših
problema, vani smo vidjeli kako ti država daje prostora da dišeš
i da gradiš, dok te hrvatski sustav guši prije nego što uopće
pokušao ustati.
Tad će se ljudi vraćati, kad budu mogli disati i graditi, a do
tada ovih 30.000 eura okačite mačku o rep.
A svakome tko ne vjeruje, da smo morali otići, želim da na
trenutak osjeti bol u prsima od pomisli da ti rodna kuća zjapi
prazna.