Zaista ne znam kako bih moj život izgledao da nisam ondje provela djetinjstvo, vjerojatno ne bih imala toliko toga, kao niti upisala fakultet.
Zovem se Gabrijela Trbuščić i odrastala sam u dječjem domu “Vladimir Nazor”, sadašnjem “Centru za pružanje usluga u zajednici Vladimir Nazor” u Karlovcu, u koji sam stigla 2010. godine kao malena djevojčica od devet godina. Bila je to za mene velika životna prekretnica koja je ostavila veliki utisak na moje djetinjstvo i odrastanje.
Kod kuće je često bilo vrlo teških situacija i oskudica koje su mi sprječavale sretno odrastanje i ograničile moje osnovne životne potrebe, kao i ostaloj braći i sestrama koji su također proveli život u domu kao i ja.
Sjećam se prvog dana dolaska u dom, bila sam vrlo uplakana i tužna. Nisam bila svjesna što se događa i da nova okolina postaje novo mjesto odrastanja, novi dom. Koliko nepoznatih lica oko mene, prolaze djeca, promatram i osluškujem što se priča. Ulazim u ustanovu, na vratima me dočekuje odgajateljica Jasna i odvodi u svoju grupu.
Slijedilo je upoznavanje s ostalim curama koje su ondje živjele zajedno sa mnom. Odlazim razgledati svoju sobu koja je djelovala toliko veselo i radosno, koja kasnije postaje moje mjesto u kojem provodim svoje slobodno vrijeme, vrijeme učenja i odmaranja. Bila sam toliko sretna razgledavajući cijeli odjel koji odašilje toliko pozitivne energije, odjel za koji sam uvijek govorila da je najljepši i najbolju grupu koja je ondje boravila. Vrijeme je prolazilo, a ja sam se pomalo i privikavala na “novi” život.
Usvojila sam nove radne navike, lijepo ponašanje, navike učenja i odrađivanja svojih obveza. Upisala sam osnovnu školu, stvorila novu okolinu. Da, u početku je mojim mislima vladao strah. Strah od stereotipa što će drugi, moji vršnjaci reći o “domskom djetetu”. Bilo je teško opustiti se i stvoriti osjećaj da sam i ja “normalno” dijete kao oni. Ponekad sam išla u školu s knedlom u grlu jer nisam znala kako će ostali reagirati na moju situaciju, na moje mjesto odrastanja i životnu situaciju.
Ne možeš svakome opisati što ti se događa i kako se duboko u sebi osjećaš, a i ne mogu te svi uvijek razumjeti. Bilo je trenutaka u kojima sam se osjećala pomalo izdvojeno, odbačeno i distancirano od svih, jer nisam odrastala u normalnim uvjetima, jer nisam bila ka oni. Što sam bila starija, osjećaji straha i neugode su nestajali i svi moji prijatelji znali su da odrastam ondje i nisu me zadirkivali, čega sam se priznajem, jako bojala kao malena djevojčica. Više nisam razmišljala o tome na isti način kao prije.
U uspješnom usvajanju životnih navika, pristojnom ponašanju i izražavanju mogu zahvaliti svojoj odgajateljici koja je je bila uz mene zaista cijeli niz godina mog boravka ondje i koja je doprinijela da izrastem u kvalitetnu osobu kakva sam danas.
Naravno, bilo je ondje i situacija u kojima nije sve uvijek bilo po mome i gdje sam nekad morala odslušati lekcije o svojem ponašanju koje bi rezultirale mojom ljutnjom i inatom. Kad se vratim malo unazad, sad mi je to baš smiješno jer shvaćam koliko su takve lekcije bile ispravne i upućene za moje dobro. Nije bilo lako uvijek biti poslušan, odraditi sve što se očekivalo od mene, ali zaista je sve to bio jedan težak put koji mi je uspio pri izgradnji sebi same.
Koliko samo sjećanja i uspomena mi prolaze kroz glavu koja su mi ostavila tragove u ovih deset godina. Toliko sklopljenih prijateljstava, događanja, ljetovanja, zimovanja, raznih priredba, opuštenih druženja uz ostalu djecu koja su ondje sa mnom boravila.
Odlazak u ovu ustanovu pružio mi je toliko toga, raznih prilika i mogućnosti koje su me danas upotpunile i izgradile me kao osobu koja danas čvrsto stoji, kao osobu koja je izgradila svoj karakter. Ondje je velik broj ljudi, odnosno odgajatelja i djelatnika koji su mi bili podrška i uvijek me gurali naprijed.
Naravno da nije uvijek sve bilo savršeno i da nisam bila uvijek sigurna u sebe. Kad su nastupili takvi trenuci, trebao mi je netko da mi kaže : “Gabi, ti to možeš. Pametna si, daj sve od sebe i vidjet ćeš rezultate ili “Moraš raditi na sebi, to nije lagan proces. Učiš kroz cijeli život”.
Tada sam shvatila koliko je zapravo važno da vjerujemo sebi samima, da je rad na sebi nešto što traje i što se izgrađuje kroz cijeli život i da ti treba nečija ruka koja će te dalje bodriti. Kako sam odrastala, tako sam se i mijenjala.
Ono što bih svakako istaknula i zahvalila jesu divni ljudi, donatori koji su nam uljepšavali svaki rođendan, svaki blagdan svojim nesebičnim odvajanjem vremena i novaca kako bi nam priredili poklone, pokoju sitnicu, a nekad čak i zaista previše. Sigurna sam i da sada kad više nisam štićenica ustanove, i dalje izmamljuju osmijehe na dječja lica koja ondje proživljavaju svoje djetinjstvo. Vjerujem da su svi oni zahvalni na ovakvim uspomenama kao i ja.
Svoj “domski boravak” sam nastavila u stambenoj zajednici koja mi je omogućila uvid u samostalan život bez stalne podrške odgajatelja. Ondje sam živjela sa svojom cimericom koja je također boravila ustanovi kao i ja. Odgajatelji su se složili da smo dovoljno kompetentne i spremne na odlazak u stan i učenje samostalnom životu bez stalne podrške. Bila sam toliko sretna i uzbuđena zbog još jedne značajne promjene mog boravka ondje.
To ne znači da ondje nismo imala pomoć odgajatelja, već smo nastojale učiti živjeti samostalno, održavati red, kuhati, čistiti i ispunjavati svoje školske obveze. Moram reći da mi je to bilo zaista odlična prilika da se dokažem i uvidim svoje mogućnosti, trudiš se biti samostalan i odraditi sve na način koji si prethodno naučio i iskoristiti svoje potencijale. Raspolažeš novcem i samostalno obavljaš kupnju namirnica od kojih ćeš si napraviti obrok, za razliku od boravka u ustanovi gdje su obroci već bili gotovi i čekali te nakon dolaska iz škole.
Stanujući ondje shvatila sam da nije toliko lako biti samostalan i da je zapravo velika odgovornost biti odrasla osoba te koliko obveza takva promjena ujedno donosi. Pa čak iako nekad nismo bile sigurne kako nešto napraviti, tu je bila odgajateljica kojoj bismo se obratile za pomoć i koja je bila tu uvijek za nas.
Zaista sam bila sretna u ovom periodu gdje je moja samostalnost dolazila do izražaja i gdje sam nekako htjela iskušati svoje granice samostalnosti i iskušati svoje mogućnosti. Naravno, kad god je zatrebala neka pomoć, obratile smo se odgajateljici koja je bila zadužena tada za nas i koja je ,zaista mogu reći, uvijek bila puna razumijevanja i ljubavi.
Kako je vrijeme odmicalo, došao je dan kad sam morala iseliti iz stana i svoj put nastaviti u Rijeci gdje sam nakon završetka gimnazije upisala Učiteljski fakultet, smjer rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Bila sam toliko uzbuđena jer započinjem novu avanturu.
Sada sam druga godina studija i moram reći da ovo vrijeme zaista prolazi, leti i da želim uživati u svakom trenutku pruženom ovdje. Rijeka je jedan divan grad, prepun ljubaznih ljudi, to je ono što me svakako zadivilo samim dolaskom u grad. Mislim da sam se ovdje preporodila i da sam u divnom razdoblju života.
Sretna sam jer sam dogurala ovdje, jer je u domu bio rijetki broj djece koji izlaskom iz ustanove upišu fakultet, tako su mi barem uvijek kazali odgajatelji. Kad bih morala opisati samu sebe, rekla bih da sam skromna i samokritična osoba kojoj je teško uvidjeti vlastiti uspjeh i reći samoj sebi da sam uspjela u nečemu. Ipak, moram priznati da je ovo jedan veliki uspjeh za mene i da sam zaista dogurala od one male djevojčice u jednu ozbiljnu odraslu djevojku.
Teško mi je riječima opisati svoj život svih ovih godina u domu, no moram reći da sam zaista zahvalna na svakom trenutku provedenom ondje. Zaista ne znam kako bih moj život izgledao da nisam ondje provela djetinjstvo, vjerojatno ne bih imala toliko toga, kao niti upisala fakultet. Moram priznati da mi ponekad nedostaje tadašnja atmosfera, dječji osmjesi, odlasci na zajednička ljetovanja, druženja na dvorištu i razgovor s odgajateljima koji su tu bili uz mene.
Iako je moj boravak ondje završen, to ne znači da sam vas zaboravila i da vas se ne prisjetim. Želim zahvaliti svakome tko mi je pružao podršku u raznim trenucima i ohrabrivali me onda kad mi je bilo teško i kad nisam vjerovala u sebe. Iako moje djetinjstvo nije bilo onakvo kakvo jedno dijete zaslužuje, sretna sam jer sam odrasla ondje i mislim da su to sjećanja, ona loša, ali i dobra koja će nekako imati zauvijek mjesto u mome srcu i koja će me uvijek ojačati kad ih se prisjetim.
Nadam se da će i djeca koja su sad ondje pronaći sebe kao osobu i izgraditi svoj životni put uz podršku kakvu sam ja imala, i da će naposljetku bit ponosni na sebe jer su, dakako, uspjeli u životu. Rekla bih da je ovo moja pobjeda iz koje sam izašla snažnija i svjesna težine svojeg odrastanja, sa velikim osmjehom na licu.
I naposljetku, ne zamjeram ništa svojim roditeljima i mislim da je ovo bila jedna dobra odluka koja mi je preokrenula život. Priznajem, teško mi se vratiti na to poglavlje jer me prevladaju emocije kad se moram svega prisjetiti, ali je to ipak važan dio mog života koji me je mijenjao i izgradilo kao osobu. Sada kad sam starija, gledam na ovo kao nešto što me osnažilo, kao veliku životnu lekciju koja mi poručuje da nikad ne posustajem i da sam već daleko dogurala, i bez obzira na sve, nastojim ne skidati osmijeh s lica i dalje ići hrabro naprijed.