Po mom mišljenu, u Karlovcu postoji četiri vrste Karlovčana: spavači, menadžeri, aktivisti i njorgavci.
Ljudi se uvijek vole petljati u poslove o kojima nemaju pojma,
kao recimo komentirati nogomet, a da nikad loptu nisu puknuli
nogom. Ovom prilikom ću se i ja upetljati u komentiranje
sociološko-psihološkog fenomena – ljubav prema gradu, iako nisam
niti sociolog niti psiholog. Istina, na tom polju imam štogod
utakmica u nogama, ali samo kao vrlo subjektivni terenski
istraživač. Subjektivnost u ovom slučaju znači da sam subjekt
priče, objektivnost ostavljam objektima.
Uskoro će biti 16 godina otkako je mali Paviljon Katzler započeo
svoju veliku priču. U tih 5.740 dana do današnjeg, tisuće je
ljudi prošlo kroz njega i svatko je ostavio dio svoje priče,
komentar, misao, pokoju tajnu ili sočni trač. Nazvat ću to
terenskim istraživanjem na temu “Kako se voli grad?”.
Na ovogodišnjem TEDx Karlovac Library pričala sam o tome kako na
svijetu postoje dvije vrste ljudi – oni koji vole Karlovac i oni
koji ga još nisu upoznali. Mi koji ga volimo, u stvari, ne volimo
toliko Karlovac, koliko paralelni svemir imaginarnog svijeta
duhova koje smo sami naselili po ćoškovima grada.
A kako se voli Karlovac? Kako se, uopće, može voljeti nešto tako
apstraktno, obični teritorij ograđen nevidljivom ogradom brojeva
iz Katastra?
Da li je to isto kao da volimo frižider, recimo? Frižider nam
nikada neće uzvratiti ljubav. Naročito ako je prazan… Neće ni
grad. Naročito ako je prazan… Ali Karlovac, za nas Karlovčane,
nikada nije prazan, pun je duhova prošlosti, osobito za nas koji
smo odrasli u njemu. Ti naši duhovi sjećanja čuče u svakoj
pukotini gradskih zidina, u svakom grmu Vrbanićevog perivoja,
spavaju u kinu Edison, pjevaju s kupskim sirenama, veselo skakuću
u svakoj kapi koranskog slapa.
Kad se grad voli, voli se od A do Ž, od Aleje, preko Banije,
Cenera, Drvenog mosta do Zvijezde i žabe, šetnjom po abecedi
grada. Grad se voli šopingom kod karlovačkih trgovaca. Grad se
voli kad se ne bacaju papirići po cesti. Karlovac se voli na
razne načine. Iako, katkad ga je teško voljeti. Jer kako voljeti
nekoga tko je katkad savršen, a katkad te tako “nervira”?
Ah…voljeti ga se može samo bezuvjetnom ljubavi, poput pseće
ljubavi prema svom gazdi, poput ljubavi kojom volimo svoje
dijete. Bezuvjetno, prihvaćajući ga takvog kakav jest.
Karlovac se voli tako da stvaramo nova sjećanja za nove duhove
grada.
Moja ljubav prema gradu razvijala se polako, odrastajući ispod
vrbe na obali Kupe ljubav se rasla zajedno sa mnom. Tu silnu
energiju ljubavi prema Karlovcu zatvorila sam u svoj mali
Paviljon Katzler i od tamo je puštam da lagano curi
Radićevom.
Stanovnici Karlovca dijele se u dvije osnovne grupe: purgeri i
dotepenci. Iako smo, u stvari, svi mi ovdje dotepenci, pa makar
naši preci sami gradili grad. Svi smo se od nekud dotepli u grad.
I bez obzira u koju grupu spadali, dijelimo se na one koji vole
grad i one druge. Povijest dokazuje da niti svi domoroci vole
grad, niti svi dotepenci ne vole grad.
Po mom mišljenju, u Karlovcu postoji četiri vrste Karlovčana:
spavači, menadžeri, aktivisti i njorgavci.
Spavačima Karlovac služi kao spavaonica. Tu imaju svoj stan i
zvanično prebivalište, kupuju cipele u Zagrebu, nikad se nisu
okupali na slapu i nikad nisu svoju djecu odveli na Stari grad,
dignuli ih kao u Kralju lavova i rekli im: Pogledaj, to je tvoj
rodni grad! Nemaju pojma di je Radićeva jer u nju ne mogu autom.
Ne znaju koji je Drveni most jer imamo barem dva drvena. Tvrde da
se u gradu nikada ništa ne događa. Bez obzira da li im je
poslovna karijera vezana za Karlovac ili ne, makar radili i u
samom Gradskom poglavarstvu, Spavačima je Karlovac dobar samo za
spavanje. U grad na kavu izlaze u pidžamama kao u svoj dnevni
boravak ili u večernjim haljinama misleći da su na Broadwayu.
Menadžeri svojataju grad kao poligon za razvijanje svog biznisa i
odskočnu dasku za napredak u karijeri. Često su to političari,
pripadnici bilo koje stranke. Ili biznismeni i celofanski
bljezgatori sa sindromom “srednjeg menadžmenta”. Zapošljavaju
osiromašene Karlovčane kupujući njihovu zahvalnost, a najdraži
zaposlenici su im Spavači. Kupuju stare gradske palače misleći da
time dobivaju državljanstvo Karlovca. Grad im služi kao kulisa za
njihov film u kojem su oni i producenti i režiseri i glavni
glumci. Nose markiranu robu i ne piju po birtijama s običnim
pukom. Voze velike aute, ali nose male gaće. Misle da i jedno i
drugo mogu uparkirati gdje žele.
Za razliku od ovih prije, aktivisti i njorgavci vole grad. Oni su
siva eminencija zbog kojih postoji grad.
Aktivisti su eritrociti krvožilnog sustava grada. Oni su
revolucionarno nastrojeni građani, uvijek sa sobom nose svoju
malu montažnu barikadu i transparente, i postavljaju ih gdje god
zatreba. Strastveno će braniti vrijedne stvari bez kojih Karlovac
ne bi bio Karlovac: vezat će se za platane da ih ne sruše,
minirati mega-projekte hidrocentrala koje uništavaju biosferu
naše četiri rijeke, hraniti vrapčiće na balkonu kad zapadnu
snjegovi i nositi staroj susjedi friški kruh iz pekare, voditi
udruge za spas mačaka, pasa, djece i obespravljenih, spašavati
kulturu i povijest od zaborava, biti aktivni na društvenim
mrežama i kulturni u komunikaciji, posjećivati sva događanja u
gradu. Znaju kada treba nositi štikle, a kada tenisice.
Njorgavci…eh, njorgavci! Ta njorgava bića karlovačkog puka! Oni
izgaraju od ljubavi za grad, toliko izgaraju da često iza njih ni
trava u karlovačkim parkovima ne raste. Zašto njorgavci toliko
njorgaju? Zato što pamte bolji Karlovac i zato što znaju da može
biti bolje. Prigovarat će za sve, od boje kojom se ofarba ograda
mosta do političkih zbivanja. Oni sve znaju najbolje. S njima
nema pregovora. Hiperaktivni su na društvenim mrežama, često
imaju više blokada nego prijatelja na Fejsu, i patološki uživaju
u tome. Najčešće su apsolutno neproduktivni kad treba nešto
napraviti za grad, ali će zdušno prigovarati za svaku sitnicu
nekome tko nešto napravi u gradu. Na kraju taj netko i nešto
napravi, samo da ih više ne sluša i zato su i Njorgavci pokretači
promjena na bolje. Svojom kontraproduktivnošću potiču
produktivnost kod drugih. Okupljaju su u svojim tradicionalnim
“Lokalima izgubljenih duša”, najčešće nose majice s imenima
karlovačkih bendova.
…
Kad pričam o svima njima, pred očima imam točno određene face
pripadnika svake skupine. Vama prepuštam da se stavite u bilo
koju vrstu i da prepoznate nekoga u ovoj kategorizaciji.
Terensko istraživanje još uvijek traje. Zaključak ovog dijela
istraživanja jest da je život u Karlovcu istovremeno i
privilegija i prokletstvo.