GOST KOMENTATOR

Piše Dragan Draženović: Neželjena baština

Ono što je drugima ponos, očito je na domaćem terenu – sramota. Kao i život, događaji iz prošlosti u nas su toliko komplicirani, manipulativni i iskrivljeni da ne samo da nas opterećuju nego i dalje dijele građane Karlovca.

Ovo su datumi koji će na najbolji način potvrditi već dokazano
licemjerje ljudi koji upravljaju gradom. Tko zna po koji put u
posljednjih tridesetak godina, uporno i namjerno, u Karlovcu će
se u mjesecu svibnju zaboraviti na primjeren način,
dostojanstveno i s puno pijeteta obilježiti Dan oslobođenja
grada, a par dana kasnije i Dan pobjede nad fašizmom u Drugom
svjetskom ratu. Svake godine u mjesecu svibnju stanovnici Europe
i svijeta nastoje iskoristiti te događaje kako bi jasno i
nedvosmisleno poslali poruku u kakvom svijetu oni i njihova djeca
žele živjeti.

Kakvu poruku neobilježavanjem, ignoriranjem i sotoniziranjem tih
datuma šalje svim stanovnicima našega grada trenutno vladajuća
politička nomenklatura? Zašto se građani Europe ponose, a građani
Karlovca srame svog antifašizma?

Da je tomu tako dovoljno je pogledati u kakvom stanju se nalazi
spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora kojeg su
podigli građani Karlovca u spomen na one koji su borbi protiv zla
dali svoj život i oslobodili grad, a devedesetih srušili
neofašisti uz institucionalnu pomoć nove vlasti. Mrlja je to koja
je ostala na licu i savjesti svih Karlovčana.

Ono što je drugima ponos, očito je na domaćem terenu – sramota.
Kao i život, događaji iz prošlosti u nas su toliko komplicirani,
manipulativni i iskrivljeni da ne samo da nas opterećuju nego i
dalje dijele građane Karlovca. Naravno da podjele i različiti
stavovi nisu ni neobični niti su neka karlovačka i hrvatska
posebnost. To se događa iz jednog razloga – nastojanja
revizionista da se uvredama i diskvalifikacijama, bez ikakva
utemeljenja u znanstveno prihvaćenim spoznajama odgovori na
pitanje koji politički pokreti i koje su vojske bile na pravoj
strani povijesti. I dok cijeli demokratske svijet i relevantni
svjetski povjesničari o NOB-u pišu u superlativima, dio hrvatskih
povjesničara, i neki lokalni karlovački političari, nisu baš
sigurni što je “prava istina”. I neće ni biti dok god tu “istinu”
grade na sumnjivim “argumentima”, ” pravim zaključcima” i
“pouzdanim” svjedocima.

Stoga će, tko zna po koji put, i ovog svibnja politički moćnici u
Karlovcu uspjeti učiniti sve suprotnom onom što bi trebalo biti
normalno i logično – dostojanstveno i bez fige u džepu polaganjem
cvijeća pred spomenik proslaviti Dan oslobođenja Karlovca i Dan
pobjede. Oni će kao i uvijek do sad namjerno i olako, prešutno i
mučki priječi preko neželjene im baštine. A mrlja srama na našoj
savjesti postati će još ružnija i još veća.

Međutim, unatoč nastojanju vladajuće gradske političke strukture
da iskorijeni čak i sjećanje na poginule mladiće i djevojke, sada
već tradicionalnom praksom neobilježavanja i javnog progovaranja,
i unatoč toga što su ovakve prakse obeshrabrile pamćenje
stanovnicima Karlovca, one ga nisu uspjele uništiti, niti će im
to ikada uspjeti. A razlog je sljedeći.

Nijedan rat nije davno prohujali rat, nego je itekako prisutan
kao jedna paralelna povijest ljudske bestijalnosti. Rat uvijek
pokazuje koliko malo treba da izgubimo ono što je esencijalno
ljudski – a to je ono prepoznavanje i solidarnost s osobom kao
osobom, bez obzira na njezinu nacionalnost, vjersku ili rasnu
pripadnost. U njemu na najekstremniji se način pokazuje lice i
naličje ljudske vrste. U ratu su više nego ikad u prvi plan došli
oni sposobni za mržnju, nasilje, zločin, ali i oni koji su
uvijek, bez obzira na posljedice spremni na hrabrost,
solidarnost, požrtvovnost. Bitno je naglasiti da se ni jedni ni
drugi nisu pojavili niti su nestali završetkom Drugog svjetskog
rata. Oni su (od)uvijek među nama.

Upravo u toj činjenici leži osnovni razlog nasušne potrebe
dostojanstvenog obilježavanje Dana oslobođenja grada i dana kada
je završio najveći i najtragičniji rat u povijesti ljudske vrste.

Nakon fašističke invazije, eskalacije nasilja, brutalne odmazde i
egzekucija svih vrsta, deseci tisuća muškaraca, žena i djece na
ovim prostorima u potrazi za racionalnim načinima preživljavanja
nisu imali izbora nego posegnuti za različitim oblicima otpora.
Na području Nezavisne Države Hrvatske ustaše su samo nekoliko
dana nakon preuzimanja vlasti, pokrenule kampanju etničkog
čišćenja Srba, Židova i Roma. Takva provala nasilja na hrvatskom
tlu doživljena je kao šok za cjelokupno stanovništvo na tom
prostoru, jer među tamošnjim Srbima i Hrvatima nije bilo
ukorijenjene netrpeljivosti. Upravo suprotno.

Ubojice nisu došle iz Karlovca, tu su samo noćili. Došli su
kriomice kamionima iz inozemstva kada su ih njemačka i talijanska
vlada dovele na vlast u uniformama skrojenim u Italiji, bilo ih
je tek 700, a mnogi od njih bolje su govorili talijanski nego
hrvatski. Istine radi, četiri godine kasnije otišli su onako kako
su i došli – kriomice i bez borbe.

Uzroke ubijanja treba tražiti u idejama koje su nadahnjivale tu
malu skupinu hrvatskih fašista i bio je posljedica ideološkog
poriva, a taj poriv bio je snažan jer su ustaše znali da su slabi
i malobrojni. S druge strane, kao i ustaše i nacisti, četnici su
također slijedili ideologiju etničke čistoće kako bi obnovili
Jugoslaviju pod srpskom hegemonijom i u službi tog cilja su
činili zločine.

Tu dolazimo do merituma stvari, naime, tijekom 1941. i jednima i
drugima suprotstavili su se partizani koje su predvodili
komunisti i pobijedili. Čak i nakon što se pokuša navesti sve
pojedinačne razloge pobjede, nešto ostaje zapanjujuće i gotovo
neobjašnjivo, a to je sposobnost nekoliko tisuća muškaraca i
žena, koji 1941. nisu imali ništa osim čvrstih uvjerenja, da
stvore masovni pokret koji će nakon četiri godine preuzeti vlast,
svladati i pobijediti Nijemce, Talijane, hrvatske fašiste i
srpske četničke nacionaliste.

Mišljenja sam da objašnjenje te pobjede treba tražiti u činjenici
da su partizani, više nego bilo koja druga politička ili vojna
organizacija u Drugom svjetskom ratu, bili rukovođeni moralom.
Bili su prva multietnička skupina u povijesti koja je potisnula i
prevladala etnički nacionalizam i to etnički nacionalizam najgore
vrste. Bili su prva europska protugenocidna vojska koja je
porazila snage koje su težile etničkoj čistoći.

No, to za moju priču nije najbitnije, rat i njegove strahote
probudile su u ljudima s ovih područja svijest da jednom kada
borbe budu okončane valja graditi novu stvarnost. Nitko od
poraženih snaga nije posjedovao ni jednu plemenitu i naprednu
ideju koja bi privukla žene, seljake, radnike, intelektualce, dok
su partizani od prvog dana na oslobođenom teritoriju počeli
ostvarivati dugoročne planove preobrazbe društva – uspostavljali
odbore, opismenjavali, upravljali školstvom i agrarnom reformom,
osnivali bolnice i zbrinjavali ranjenike. Slobodno se može kazati
da je partizanski pokret u sebi sadržao emancipatorski projekt.

Mladićima i djevojkama koji su borbi protiv okupacije, rasnih
zakona, koncentracijskih logora, masovnih ubijanja, protjerivanja
ljudi s njihovih ognjišta, sudjelovanja u oslobođenju Karlovca
dali svoje vlastite živote podigli smo umjetnički vrijedan
spomenik u najljepšem gradskom parku. I umjesto da svojim
primjerom predstavljaju uzor mladim Karlovčanima, početkom
agresije na Hrvatsku on je srušen, a oni u čiju čast je podignut
proglašeni su neprijateljima. I ostali to do današnjeg dana.

Na sreću, za mnoge građane našega grada, iako srušen, spomenik je
važan za kulturu sjećanja na velike ljude koji su osvjetlali
obraz ne samo Karlovčanima, već i obraz Hrvatske. Tragovi
neofašističkog nasrtaja su nažalost još vidljivi i upravo stoga
pozivam sve građane Karlovca na protuakciju. Sada je trenutak da
se nešto više napravi po tom pitanju, osim salonskog pisanja na
Dan oslobođenja grada položit ću cvijeće.

I vi položite cvijeće na napadnuti spomenik, branite ga, pokažite
da mladići i djevojke u čije ime i čast je podignut nisu sami.
Tim činom pošaljimo jasnu poruku u kakvom svijetu mi i naša djeca
želimo živjeti. Ne oklijevajte, ako ste prilici posjetite
spomenik, pa makar bio srušen i vandaliziran. Simboličnom gestom
polaganja cvijeća pokažite neofašistima da smo tu!

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest