Edison uskoro otvara svoja vrata, ponosit ćemo se novim karlovačkim mjestom inspiracije i doživljaja, zabave i učenja, mjestom koje nas pokreće!
Svaki grad kad se bolje razmisli u svojoj biti predstavlja užitak
za sebe. Užitak otkrivanja onoga što ga čini posebnijim od drugih
gradova naročito je osobit kad tu posebnost zamijetite u gradu u
kojem živite, kad svjedočite o inovativnosti i naporima njegovih
žitelja da u svoje mjesto pod suncem utkaju složenije urbane
sadržaje nego što su to bezlične, tipizirane i konfekcijski
izgrađene zgrade u blokovima, visoki neboder jednostavnih fasada,
hoteli arhaična izgleda i neizbježni – nemaštovito i jeftino
sklepani trgovački centri. Jedinstveni je to osjećaj koji ponekad
u čovjeku zna probuditi zatomljene emocije i nostalgiju za
prošlim, jedinstven i nepovratan jer samo u tom trenutku i nikada
više poslije ne osjetite esenciju ljubavi prema gradu u kojem
namjeravate dočekati svoj konačni smiraj.
Jedan takav poseban trenutak, emotivan i osoban; onaj kada se,
zbog najrazličitijih pobuda želite vratiti na početak vlastitog
vremena i vlastitog bivanja meni se dogodio kada sam jednog jutra
prolazeći Promenadom, mrzovoljan i pospan, ugledao uklonjenu
zaštitnu ogradu oko dvije decenije napuštene sive, vjetrom i
kišom isprane građevine s trulim slinavim krovom, zapuštene i
zapišane tragovima vremena i ljudske nebrige. Vjetar vremena nije
ju ostavio netaknutom, rasrdio bi se svaki put kada sam morao
proći pored te fizičke ruine i vidio u kakvom strašnom hropcu
polako gasne. Svojim stanjem dobre dvije decenije vrijeđala i
zbunjivala Karlovčane i uvijek sam se iznova pitao da li smo mi
odista toliko nemoćna i beživotna urbana zajednica, a gradska
politika toliko neracionalna i društveno neodgovorna da to
mjesto, koje je u životu svakog Karlovčana imalo posebno
značenje, nismo sposobni obraniti od propadanja. Sve do tog
jutra.
Zastao sam u hodu jer sam ugledao ugođaj iznimne ljepote,
trenutak zadržava dah dok mi oči prepoznaju dragocjeni prizor pa
mi se ote jedva čujni uzdah olakšanja – obuhvatila me toplina i
nisam mogao dalje, onako zagledan osjećao sam srce u grlu, u
nogama, u zglobovima, u prsima. Na par koraka od mene, tik uz
šetalište, u srcu predivnog parka, gdje se priroda i arhitektura
stapaju u savršenom skladu uzdizala se prekrasna građevina,
rastresen prišao sam joj i prislonio ruku uza netom oličeni zid
kao da diram drage i zaboravljene uspomene. Osjetio sam kako se u
meni rastvaraju daleke, pomrle slike iz minulog vremena. Preda
mnom je stajala moja “mladost”. Ljepša no što je ikada bila,
raskošna u svom novom ruhu činila mi se poput kakvog dragulja
okruženog zaštitničkim bedemom stoljetnih stabala divljih kestena
i oazom zelenih karlovačkih parkova punih cvjetnih sadnica.
Slike prošlosti kucale su meni, uz ritam radosti navirale su
poput zapjenjenog koranskoga slapa koji kao da u svakom kutku
svojih kapljica nosi priču, nosi sjećanja koje vrijeme ne može da
izbriše jer je u tim pričama i dio tkiva mog vlastitog postojanja
i pripadnosti.
“Ukopan” ispod krošanja stabala ugledao sam posve obnovljenu
namjenski izgrađenu zgradu za prikazivanje pokretnih slika koja
je svoja vrata prvi put otvorila 14.2.1920. godina i kao što
priliči njenoj namjeni, Karlovčani za nju izabraše ime “Kino
Edison”. Slučajno ili ne, doduše mnogo godina kasnije, taj datum
obilježavat će se u cijelom svijetu kao dan zaljubljenih, stoga
ne čudi što je od prvog trenutka ljubav Karlovčana i Edisona bila
obostrana.
Edison za Karlovčane nikada nije bio samo kino, samo puka
građevinska struktura, nego memorija nabijena suptilnim vezama
koje su nas povezivale sa našom prošlošću. Od njega, od rijeka na
kojima provodiš vrijeme, od kvarta u kojem živiš započinje priča
o mojem i vašem identitetu, započinje priča o pripadnosti gradu.
Izgradnjom Edisona rađa se kultna građevina suživljena s
prostorom, jedinstvena po svom smještaju u staroj gradskoj jezgri
okružena sa svih strana parkovima, zelenim travnjacima s cvijećem
i razlistanim krošnjama drveća, neponovljiva u svojoj
arhitektonski zadivljujućoj maniri art decoa , jednostavnoj ali
prekrasnoj funkcionalnosti i nebeskoj lijepom spoju prirode i
hrama filma. Svakom putniku namjerniku nakon prvog susreta s
našim gradom u pamćenje se, pored Gradskog kazališta i Hrvatskog
doma, kino urezalo kao treći stup kulture u gradu na četiri
rijeke. Bez imalo nelagode reći ću i ovo: Edison je nešto
najautentičnije i najsvjetskije u povijesti našega grada,
trenutak u kojem smo od duboke provincije bivali središtem.
Uostalom, nisu li tadašnje novine pisale da se “naše novo Kino
možemo postaviti o bok najmodernijih velegradskih Kino
kazališta”.
Svjestan sam da se obnavlja vodovodna i toplinska mreža u gradu,
da se podiže velebni hotel, da se gradi drugi kolosijek prema
metropoli, niče centar kompetitivnosti i da će se jednog dana
zakrpati sve rupe na karlovačkom asfaltu, ali ništa od toga ne
može me učiniti zadovoljnim i sretnim kao obnovljeno kino Edison.
Zašto?
Zato što u mom odrastanju, a vjerujem i za sve vas ostale rođene
u drugoj polovici prošlog stoljeća, ono ima svoje mjesto. Poseban
je. Istina je da postoje brojni gradovi koji se uistinu izdvajaju
monumentalnijim kino dvoranama, koje su isto remek djelo
arhitekture, koje imaju svoju tradiciju i neobičnu filmsku priču,
ali to Edisonu ne oduzima na njegovoj ljepoti i posebnosti,
upravo suprotno, njegovo decenijsko postojanje razvija granice
imaginacije koja potpisniku ovih redaka dozvoljava malo
pretjerivanje i koja, kad je Edison u pitanju, ničim nije
ograničena.
Zato što kroz taj dragulj vidim nas kako nesigurnim koracima
gazimo karlovačkim ulicama – tom našom kolijevkom punoj radosti i
strepnje – na životne oluje nitko nije ni pomišljao, težimo
razumjeti svijet oko sebe, postavljamo pitanja i tražimo
odgovore, istovremeno skrivamo se u parku od pogleda starijih
držeći u rukama prve zapaljene cigarete, a poslije kupanja u
modrozelenim rijekama i žuborećeg slapa išli smo u “hram
pokretnih slika”, u bezbrižno djetinjstvo.
Zato što nas je gledanje filmova nadograđivalo, oblikovalo naše
karaktere, rušilo predrasude i, vjerujem, mijenjalo na bolje.
Mojoj generaciji karlovačka kina bila su naš drugi dom, možda
neobičan dom, ali i to je samo uvećavalo uzbuđenje gledanja,
Edison je u tome prednjačio, a filmovi, bez pretjerivanja
najbolji učitelji. Bez obzira što su pedagozi i drugi opsjenari
ćudoređa nastojali da nas drže dalje od ulice često puta bježali
smo s nastave samo da se maknemo od dosadnih predmeta. Bio je to
čin spontane nepromišljenosti i mladenačke pobune, za koji smo
znali da ćemo poslije biti kažnjeni. Nikada nam na pamet nije
padala trka za ocjenama, prvim mjestima, pohvalnicama i ostalim
novodobnim budalaštinama budući smo višekratno mogli uvidjeti da
smo ponekad više naučili u sat i pol trajanja filma nego što smo
ikad naučili u školi. Naučili smo da se i u puno kraćem vremenu
od školske godine mogu reći stvari veće od života i propisanih
školskih programa.
Upravo nam je Edison svojim pokretnim slikama otkrio tu kariku
koja nam je svima nedostajala, omogućio nam je užitak otkrivanja
novih mogućnosti spoznaje, užitak iz kojeg se rađa novi svijet,
širi se horizont mašte, vjere i nade da može bolje, da može više,
spoznajemo da su patnja, bol, ali i smijeh, dobrota univerzalna
pojava svojstvena svim ljudima i različitim kulturama. Uplašeni
za sebe i svoje najmilije popis naših strahova bio je
nepregledan, prestravljeni od vlastitog neuspjeha, smrti,
siromaštva kroz filmove smo naučili da i druge ljude boli zub, da
imaju svoje ničim objašnjive strahove, vlastite zablude, svoja
ljudska posrnuća, ali i da postoji nada da se to sve jednoga dana
može promijeniti.
Zato što nam je svaki ulazak u kino, pored širenja provincijalnih
horizonata, bio i neponovljivi estetski i prosvjetiteljski
doživljaj koji je nadilazio uobičajeni pojam zabave koji
fascinira oko i dušu promatrača. Što bih dao da mogu ponovno
osjetiti lagani drhtaj srca kada se pali kinoprojektor, kada snop
svjetala lebdi iznad naših glava kao neka uzvišena sila, kada
pokretna slika na velikom ekranu praćena muzikom mračnu dvoranu
isprepletenu mirisima sendviča od tirolske ili sviježe pariške
salame počinje svoju priču i sve, i staro i mlado ispred ekrana,
bogate i siromašne, one punih briga i one druge uvijek prisutne
živopisne gradske likove uvodi u magičnu priču s pomoću koje se
transportiramo na neko drugo, bolje, bajkovito mjesto. Što bih
dao da kao nekad ponovno osjetim onu čarobnu tišinu pune dvorane
u trenutku dostojnom hamletovskog pitanja “biti ili ne biti”,
kada dah zastaje a duša bi da iz nas izleti od siline uzbuđenja.
U kinu smo svi mladi, kino ujedinjuje, nema “naših” i “vaših”, u
kinu se drži za ruku i ljubi, u kinu nas preplavljuju emocije, u
njemu konačno postajemo ljudi, u njemu smo svi jednaki. Nadam se
da su toga svjesni oni koji vode ovaj grad, u kinu se razlikujemo
samo po količini mašte koju nam je Bog dao, ili nije.
Zato što u periodu odrastanja, kada više nismo dječaci, ali ni
muškarci, odlazak u kino i gledanje filmova nam je pomoglo
oblikovati naše ideje, snove, karaktere – talijanski vesterni
Sergia Leona i klasici Johna Forda, “Istočno od Raja” s James
Deanom, a iznad svega “Amarcord” – uvlačili su nas u emocije
glavnih junaka i svi u kinu putovali su zajedno sa njima kroz
njihove avanture, izazove i trijumfe, pomogli su nam da shvatimo
svoje snove, da pomnije proučavamo život oko sebe, da bolje
razumijemo svoje interese i strasti i da bolje razumijemo sebe.
Naravno da život nije kao što viđaš u filmovima, težak je,
kompleksan, neujednačen i pun nijansi, znali smo to, ali je ipak
malo lakši kad možeš uroniti u neki drugi svijet na neko vrijeme.
U kinu osjetiš radost, tugu, ljubav, strah, prijateljstvo, čuješ
ljude kako se smiju, ili plaću, jedno te čini zadovoljnim i
sretnim, drugo izaziva suosjećanje i čini te spokojnim, tako
stječeš i razvijaš vlastito samopouzdanje koje je svakome od nas
potrebno za jasno i lucidno promišljanje o sebi. Koliko puta mi
se znalo dogoditi da nakon ogledanog filma kod kuće zamišljeno
počnem gledat kroz prozor, uzvišeni je to trenutak, obilježen
nekom osobnom intimom, neponovljiv i dragocjen za formiranje i
zadovoljstvo vlastitim rastom.
I zato što je sam Karlovac po nečemu poseban, naime, on ima svoju
specifičnu klimatsku rupu – kasna jesen i zima – i samim tim
jedinstveno dosadnu maglu koja zna tako omotati grad i zavući se
u sve njegove ulice i haustore da vas obuzme takva melankolija da
vam nije ni do čega. A vi imate sedamnaest godina, niste knjiški
moljac, rock & roll vam je u žilama, kosa do pola leđa, a
kući vam se ne ostaje. U vrijeme kada nije bilo kafića jedino
rješenje je da sa svojim prijateljima ili djevojkom potražite
skrovište na jedinom preostalom toplom mjestu u gradu – kinu.
Zaljubljeni su uvijek tražili dva sjedala u zadnjem redu partera
ili balkona, sigurno utočište od guste magle, kiše ili zime. Dva
sata u toplom, s rukama skrivenim ispod nemarno prebačenih jakni
ili kaputa zaljubljeni su uz pomoć opijajuće tame kino dvorane
dodirom istraživali zabranjene zone ljudskosti.
Doživljaj i značaj Edisona za nas koji smo s njim rasli i koji
brojimo puste godine veći je od nas samih. Mi ćemo proći, Edison
ostaje, mora ostati zbog onih koji tek dolaze. Ono što ostavljamo
iza sebe ostavlja trajni utisak na buduće generacije, mora ostati
kao spomen na sve Karlovčane koji su postojali unutar prošlih
svjetova i politika kako bi im mogao ispričati priče i snove
svojih djedova i baka, majki i očeva rođenih pedeset i neke.
Obnovom kina pomogli smo im oblikovati okoliš u kojem će oni
živjeti, jer kino je savršeno mjesto na kojemu čovjek može sebe
da smjesti izvan vremena i prostora u kojima živi.
Edison uskoro otvara svoja vrata, ponosit ćemo se novim
karlovačkim mjestom inspiracije i doživljaja, zabave i učenja,
mjestom koje nas pokreće! Svojim sugrađanima i sebi savjetujem,
kupimo kartu, uđimo u taj kino – hram, podignimo fotelju od
baršuna, spustimo noge na podnožje i krenimo na “putovanje” u
najljepšem kinu na svijetu.