Pošteno je kazati, rušenje spomenika nije specifikum karlovačke sredine, spomenici se ruše od pamtivijeka, u svim vremenima i društvima, od antičkih do naših dana.
Jeste li se ikada zapitali postoji li nešto što povezuje tako
različite gradove kao što su Karlovac-Beč-New York? Naravno da
postoji, njihov odnos prema kulturnoj baštini opće je mjesto
njihova međusobna susreta, samo, naravno, u jednom od njih s
različitim predznakom. To nije slučajno, pojasnit ću i zašto.
Prije petnaestak godina, jedan od najslavnijih svjetskih kustosa,
Švicarac Harald Szeemann, u Beču, u velebnom zdanju Essla
Sammlunga, najvećeg privatnog muzeja suvremene umjetnosti u
Europi otvorio je izložba pod nazivom “Krv i med” – “Budućnost je
na Balkanu”. Između mnogobrojnih tema bili su izložene i
fotografije spomeničke baštine prije, i poslije osamostaljenja
Hrvatske.
No, nemajte straha, tekst koji slijedi nema namjeru govoriti o
kulturi, upravo suprotno. Tekst govori o nama, stanovnicima ovoga
grada i našem odnosu prema srušenom Spomeniku palim borcima i
žrtvama fašističkog terora na Promenadi. Spomenik, koji je prije
tridesetak godina “spontano” u iracionalnoj mržnji skršen od
strane frustriranih karlovačkih nacionalista s vrlo niskim
stupnjem tolerancije i još nižim kvocijentom inteligencije uz
logističku potporu “zna se” koga i dalje stoji ogoljen od svog
autentičnog sadržaja, bespomoćan u svojoj nevinosti i zaboravljen
od današnjih “ne bi se štel mešati” Karlovčana. Od tog
dramatičnog trenutka prekinuta je, silom moćnika, svaka naša
komunikacija s 6.svibnjom, danom oslobođenja Karlovca. Brisanje
pamćenja i strategija zaborava učinili su svoje. Upitajte
Karlovčane rođene poslije devedesete da li znaju otkud bijeli
kameni zid usred Promenade. Nestade Spomenik u “bespuću hrvatske
zbiljnosti” i nikome ništa!
Ne znam što je od toga dvoje gore, što smo ga srušili ili što ga
nismo obnovili. Ta činjenica ne govori samo o nasilju vlasti nego
mnogo više svjedoči o nama, o stanju zajednice koja se s tim
nasiljem nad zajedničkim pamćenjem pomirila, a ponajviše govori o
tome kakav je odnos stanovnika Karlovca prema partizanskom
pokretu i antifašističkom nasljeđu.
Taj kameni zid posljednji je svjedok susreta današnjih stanovnika
ovoga grada s vremenom koje više nema kome ispričati svoju priču,
jer ona više nije zanimljiva onima kojima je namijenjena,
međugeneracijske mijene ne prenose priče o palim za slobodu, o
brojnoj mladosti, na pragu života, težački radišnoj, talentiranoj
i obrazovanoj, koja je svojim životima platila našu sadašnjost.
Ima li plemenitijeg razloga da ih pamtimo? Nažalost, osim zida i
usmene predaje, ništa od svega toga ostalo nije – osim istine.
Ona je ostala stoga što istina ne da da se na nju stavi točka.
Ona ne trpi zaborav. I upravo zbog toga i našeg maćehinskog
odnosa prema spomeniku evo mene opet, u isto vrijeme, na isti
dan. I bit će me sve dok spomenik, koji je nekada predstavljao
svojevrstan spoj vjere, simbola i ideje, ne bude ponovno stajao
na vrhu Banskog bastiona.
Da li je nepoćudno postaviti pitanje: Zašto je ikome smetao taj
objekt čiste umjetničke ljepote? Ako nije, da li smo se mi kao
stanovnici ovoga grada pogledali u oči i istinu kazali o tom
kulturocidu ili smo se pomirili sa službenom verzijom, tako
jadnom i bijednom, da su je i koranske mutne vode već davno
odnijele u daleko Crno more, u vječni zaborav. Kasnije, istine
radi, nakon svoje “denacifikacije”, stranka na vlasti tu će svoju
“epizodu” prigodice umanjivati i uljepšavati ali je usprkos
relativizaciji neće moći poništiti. A što je s nama ostalima?
Možemo li mi, kao svjedoci toga čina, odgovorno izaći pred
“porotu vremena” i kazati: mi nismo rušili, ali smo učinili sve
da se spomenik obnovi?
Mislim da ne možemo, jer puno je vremena prošlo otkako spomenika
nema a mi uporno na putu do omiljenih kafića na Promenadi,
pogleda ispod obrva, kao da nas je stid, tupo gledamo u bijeli
kameni zid koji poput utega, kao usnuli okrutni kamen u našem
bubregu, remeti našu šetnju. I dok u hladu divljih kestena
spokojno ispijamo svoje kavice spomenik uporno bode oči i mi
vidimo sliku našeg ljudskog poraza, dubokog i temeljitog, gotovo
očajnog. Ali i dalje ne dopustivo dugo u svojoj nesposobnosti ne
činimo ništa. Svi šutimo mudro i gledamo svoja posla. Zašto? Što
se to krivo dogodilo s Karlovčanima?
Pošteno je kazati, rušenje spomenika nije specifikum karlovačke
sredine, spomenici se ruše od pamtivijeka, u svim vremenima i
društvima, od antičkih do naših dana. “Naši dečki” rušenjem
spomenika samo su ponovili ritual koji postoji od vajkada i koji
je u povijest ušao pod danas poznatim nazivom damnatio memoriae –
Bila je to kazna točnije službena sankcija u cilju brisanja
svakog sjećanja na pojedinca koji je osuđen da je tiranin,
izdajica ili neka druga vrsta državnog neprijatelja. Kao dobri
poznavatelji opće kulture “naši dečki” toga su se dosjetili i tih
nesretnih devedesetih uz nešto dinamita riješili problem pravde,
krivde i grijeha, davši nam tim činom pravorijek što nam od sada
treba biti veliko, vječno i nezaboravno. Galop karlovačkih
“crnokošuljaša” te je noći poništio povijesni identitet Karlovca
i njegovu antifašističku tradiciju. Radaušev spomenik je preko
noći nestao dok je nasilje prema spomeniku ritualno označilo
pobjedu nad prošlošću potvrdivši time da nigdje nema toliko
hrabrosti kao u pogledu unatrag.
Devedesetih, kad su nam se tresli život, kad su se događale
neugodne stvari , kada je bilo teško ostati normalan u
nenormalnim vremenima, kada smo čuli samo ono što smo htjeli
čuti, vidjeli samo ono što su drugi činili nama možda je tako
moralo biti, ali zar tako mora biti i danas? Koji je pak se danas
razlog da se “ne bi šteli mešati”?
Jesmo li mi koji živimo u ovom gradu nevini što je tomu tako?
Jesmo li kao stanovnici, kao žitelji, kao puk zaista nevini,
čista obraza i mirne savjesti? Spavamo li spokojno na dan
oslobođenja Karlovca šestog svibnja. Tvrdim da nismo. Jasno, mi
nismo rušili, s tim činom većina od nas nije ni u kakvoj vezi.
Možda jesmo pučanstvo ali vandali nismo, barem velika većina
stanovnika Karlovca.
Ne, nismo nevini, jer svi smo pokleknuli pred žestokim
institucionalnim obračunom s memorijom ljudi, našom krivnjom
dopustili smo besramnu reviziju povijesnih činjenica, uništenje
mentalnih matrica za razumijevanje smisla sudbinskih događaja po
stanovnike Karlovca, dozvolili smo da se nad nama, Karlovčanima,
provede namjerno brisanje sjećanja, kolektivna, planska i potpuna
lobotomija. Taj je kulturocid još uvijek slijepa, duboka brazda
na našem, ali i obrazu gradske (kulturne) politike. U svakom
koraku kojeg smo učinili šetajući promenadom ispisana je povijest
našeg nečinjenja, cijela se naša građanska povijest odnosa prema
kulturnoj baštini sažima u četiri slova – užas.
Možda još uvijek ne znamo sve, ali znamo dovoljno. Isprva
stidljivo, a potom sve bučnije, činjenica o “nepoznatim
počiniteljima” probila se u javnost Karlovca. Rušenje spomenika
podignutog u čast onih koji su svoje živote dali za našu slobodu
je katastrofa, a pomanjkanje želje da se vrati u prvobitno
stanjene za Karlovčane danas ljudski debakl i moralni bankrot.
Nevini nismo, jer smo olako dozvolili promjenu kolektivne
memorije zbog trenutačnih političkih prilika, koje ionako dođu i
prođu ostavljajući za sobom iskrivljenu i izbrisanu povijesnu
istinu. Nismo nevini jer smo im svojim stavom – “ne bi se štel
mešati”- svojim pristankom i sudjelovanjem omogućili da pod
krinkom nacionalizma, rušenja komunizma i odanosti nikad
prežaljenoj im ustaškoj državi sebi daju za pravo da sruše više
od tri tisuće spomenika antifašistima i partizanima i zato jer
smo dozvolili da nam mržnju i nasilje prodaju pod “patriotizam”.
Užas, čisti užas.
Nevini nismo jer smo dozvolili da agresija na Hrvatsku posluži
eto kao prilika i onima koji bi, zbog svoje zloćudne prošlosti,
najmanje smjeli, da pokušaju poniziti antifašističku tekovinu
čiji je spomenik bio simbol.
A nevini nismo i zato što još uvijek nismo postali građani,
stanovnici da, i žitelji i pučanstvo da, ali građani postali
nismo. Istina, mi živimo u gradu, ali smo iz straha odbacili
građanski i objeručke prihvatili palanački duh. Tu sintagmu u
tekstu koristim kao pojam kojim želim da kažem: palanački duh
nije svojstven malom mjestu ili nekoj zabiti a grad ga nema, jer
to prije svega stanje duha koje ne zavisi od veličine mjesta ili
broja stanovnika. Palanački duh možete sresti u Karlovcu,
Zagrebu, ali i u New Yorku, Londonu, Beču . Izraz palanka
koristim u ovom tekstu kao metaforu za jedan čitav sistem
vrijednosti, načina mišljenja i postupanja ljudi u jednoj
zatvorenoj sredini, gdje je doduše “smrdi” ali nam je svima
toplo. Stoga, za legitimaciju grada i građanina nije dovoljno da
imamo trg, kanalizaciju i kazalište, za gradskost to nije
esencija.
Što bi onda ta legitimacija trebala biti? Možda nešto sasvim
jednostavno. Naprimjer, da čovjek ne bude za početak šovinistička
svinja, i da se zajedno s onima koji iz kukavičluka, oportunizma,
sebičnih interesa i karijere s onima na vlasti ne valjaju u
njihovom blatu. Da Karlovčani ne budu taoci “ljubitelja crnih
košulja” i njihove nametnute povijesne istine. Da digne glas za
bolju, pravedniju, demokratskiju zajednicu, građanin se ne ponaša
kao publika, on nije promatrač, građanin ne očekuje Iskupitelja
koji će umjesto nas riješiti ono što smo, kao slobodni ljudi,
sami već odavno trebali riješiti, to jest, obnovili i vratili
spomenik na mjesto koje mu pripada. Građanin bi se svakog jutra u
kojeg se budimo morao nasmrt stidjeti zbog našeg odnosa prema
spomeniku.
Za biti građanima morati ćemo se tek izboriti, ono se ne dobiva
pukim bivanjem u gradu. Za naš odnos prema činu rušenja, naše
odvraćanje pogleda od tog bijelog kamenog zida koji nam prosto
bode oči, za naše ne činjenje, za našu masovnu oportunističku
šutnju ne postoji u hrvatskom jeziku dovoljno ružnu riječ a da
ona istovremeno bude precizna, kada kažemo da je odnos užasan,
kukavan i kukavički, to nije dovoljno.
Pa što smo mi onda ako nismo građani? Najbliže i najtočnije sve
nas koji živimo u ovom gradu, ne izuzimajući niti sebe, zbog
nepodnošljive lakoće kojom prolazimo Promenadom gledajući
trideset godina u taj “kameni zid”, smatram nezrelim “peračima
crnih košulja”. Zašto ? Nezrelost je nemoć da se služimo svojim
razumom bez tuđeg vodstva, u našoj nezrelosti nema odlučnosti,
nema hrabrosti. A kako bi i bilo kada naši nacionalisti imaju tu
sposobnost da vam oduzmu sve, dušu, pamet, da potroše vaš život
onako kako drugi potroše paket čipsa. Upravo u tome leži naša
tragična krivnja, u bezuvjetnome nastojanju da slijedimo druge a
ne sebe. Tako rastočeni, mentalno razvaljeni do
neprepoznatljivosti mi smo bili, najblaže rečeno, idealni
kolaboracionisti u nastojanju da se spomenik nikada ne obnovi.
Zapravo, ono najgore u svemu tom nečinjenju jest upravo to što na
taj način dajemo legitimaciju onima na vrhu da se skrivaju iza
svog cinizma i pričaju priče o “nepoznatim počiniteljima”, o
antifašizmu, totalitarizmu….to što oni pišu i govore bezvrijedna
je karikatura prave istine, ukorijenjena u neznanju ,
predrasudama i turbo mitovima. U tom pogledu smijem ustvrditi da
povijest poznajem otprilike dovoljno dobro da mogu uočiti kada
netko s intelektualnim kapacitetom seoskog župnika napamet lupeta
gluposti o stvarima o kojima nema pojma i tolike godine odbija
položiti cvijeće . Što više nemuštog govora, to više sramnog
izvrtanja činjenica im ne kažemo: “ma ote proć” već jednom s tom
pričom koja više nije ni za malu djecu. Na koncu zar je neki
grijeh htjeti da se spomenik obnovi? Užas, čisti užas.
Da li smo se ikada zapitali kome je spomenik od kamena i bronce
predstavljao bilo kakvu prijetnju, a pogotovo takvu opasnost da
ga se mora “ubiti”. Naravno da nije, rušilo se iz čistog
nespokoja, iz krajnje uznemirenosti zbog vlastitih zlodjela, iz
nečiste savjesti.
Ali pazite sad ovo! Nema tomu tako davno preko “sedam mora i
sedam gora” otvorena je izložba pod nazivom ” Prema betonskoj
utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980″. Gdje se
održavala? Vjerovali ili ne, nigdje drugdje već u jednoj od
najznačajnijih muzejskih institucija u svijetu -Muzeju savremene
umjetnosti (MoMA), i svima poznatom gradu – New Yorku. Kako
neobično: začudno bi primijetio čovjek palanačkog duha, i u svom
zakržljalom intelektu , se zapitati: što ti ” kauboji” vide u tim
“ružnim” i niš koristi partizanskim spomenicima ? najbolji
odgovor, bolan za njegov zakržljali intelekt, dali su im
organizatori navedene izložbe kroz katalošku najavu: “zbog
iznimno vrijednog kulturnog naslijeđa (osobito u plastičnoj
arhitekturi tj. spomenicima)”.
I dok najznačajnije muzejske institucija u Beču i Ney Yorku, kroz
predstavljanje i partizanskih spomenika pokazuju umjetničke
dosege jugoslavenske arhitektonske baštine, mi za to “ne damo ni
pet para”, jer mi smo od onih koji nisu znali što su imali dok to
nisu izgubili. Ne čudi to obzirom da više od pola stanovnika
jedva da je završilo osmoljetku i nitko se ne žali na manjak
škole. Uostalom, zašto i bi, za razbijanje spomenika ona nam nije
niti potrebna. Stoga i jesmo zabetonirani u nakani da se spomenik
osloboditeljima Karlovca nikada ne obnovimo. Nije svijet gluh, mi
smo mutavi, niti vidimo niti čujemo a uporno sebe uvjeravamo kako
cijeli svijet možemo obuhvatiti. To ravnodušno barbarstvo, ta
imbecilnost zla, poražava me više od ičega,
Sigurno ne spadam u onu vrst ljudi koji imaju izrazito jak
nacionalni naboj, ako imam ikakav naboj kada se radi o osjećaju
pripadnosti onda bih rekao da sam fokusiran na taj lokal
patriotski osjećaj Karlovčanina i stoga mi je stalo da se u toj
sredini kojoj pripadam na stvara atmosfera srama prema onima oni
koji su svoje živote dali za našu slobodu, učinili su najviše što
su mogli. Spomenik podignut njima u čast bio je poput križa na
raskrižju putova. Svatko ga s Promenade može vidjeti. Razumjet će
oni kojima je dano da razumiju. Ostali neće. Uvijek je tako.
Svatko će ga vidjeti.