Prošle godine Karlovac je imao više doseljenih nego iseljenih, ali to su male brojke, a trebalo bi "kopati" jako dugo da se nađe godina u kojoj je prirodni prirast bio pozitivan.

Jedno kviz pitanje za početak. Državni zavod za statistiku nedavno je objavio procjenu broja stanovnika za Karlovac na dan 31. prosinca 2020. godine – 50.617 stanovnika. Koje godine je na Popisu stanovništva Karlovac imao 50.342 stanovnika? Popisi poslije Drugog svjetskog rata održavani su 1948., 1953., te zatim 1961., 1971. i redom svakih deset godina do danas. Koje godine je dakle Karlovac imao približno isti broj stanovnika kao danas? Razmislite malo i odlučite se za jednu godinu, odgovor slijedi kasnije.

Procjena broja stanovnika računa se tako da se na prošlogodišnji broj stanovnika doda broj živorođenih i doseljenih, a oduzme broj umrlih i odseljenih. Takav izračun daje približno točan broj stanovinka, pod uvjetom da su registrirani svi doseljeni i odseljeni stanovnici (rođeni i umrli se točno registriraju). Od 2001. do 2005. u grad se doseljavalo više stanovnika nego što se iseljavalo, s izuzetkom 2002. godine, pa je npr. 2003. Karlovac bilježio 95 useljenih više nego iseljenih. Prošle godine je prvi put nakon 2005. Karlovac imao pozitivan skor doseljenih/odseljenih – 42 osobe se više doselilo, a prvi put više je i doseljenih iz inozemstva, šest osoba više se vratilo u grad. Je li to početak novog trenda ili tek izolirani slučaj, saznat ćemo idućih godina.

Sadržaj se nastavlja...

Te su brojke ipak puno premale da bi promijenile trend gubljenja stanovništva, jer je razlika živorođenih i umrlih daleko veća: zadnjih desetak godina tristotinjak osoba više umire nego što se rađa, a lani je, vjerojatno zbog pandemije minus prirodnog kretanja stanovništva iznosio 488. U 2020. umrlo je 845 osoba, 122 više nego u 2019., a istovremeno je rođeno samo 357 djece, 39 manje nego godinu ranije.

Vrijeme je za odgovor s početka teksta. Za koju ste se godinu odlučili? 1981.? Možda 1971. ili 1961.? Ako tu negdje tražite odgovor, moram vas razočarati: Karlovac je (računano u današnjim  granicama grada) 50.342 stanovnika imao 1953. godine. To je skoro cijeli ljudski vijek a Karlovac se brojem stanovnika vratio na poziciju od prije sedamdesetak godina. Tko zna, možda na ovom Popisu broj stanovnika bude u broj jednak kao 1953. godine. Što se (barem) stanovništva tiče, sedamdeset godina nismo makli ni za pedalj. Nije baš pohvalno, zar ne?

A znate li kad je Karlovac posljednji put imao više živorođene djece od umrlih? Ne znam ni ja. Podaci prije 2000. uglavnom nisu digitalizirani pa treba pretraživati po papirima iz tog doba. Nisam imao vremena detaljno prelistavati toliko daleko u prošlost, ali sigurno je da barem od 1987. do danas grad nije imao pozitivan prirodni prirast. Te godine rođeno je 851 dijete, a 956 osoba je umrlo – manjak od 105 stanovnika, koji je u sljedećim godinama samo rastao. Vrlo vjerojatno je posljednji put u gradu rođeno više osoba nego što je umrlo negdje krajem 70-ih ili početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Znači, već četrdesetak godina prirodni prirast grada je negativan.

Od Popisa 1991. u minusu

Ipak, grad je u tih prvih desetak godina negativnog prirodnog prirasta rastao: na Popisu 1981. popisano je 69.622 stanovnika, a 1991. čak 73.426 stanovnika. Dakle, premda je u tih deset godina grad prirodnim prirastom izgubio oko tisuću stanovnika (procjena), ukupan broj stanovnika ipak je porastao za oko četiri tisuće – zbog doseljavanja. U tim godinama Karlovac je bio zanimljiv, perspektivan grad u koji se ljudi nisu dolazili susretati nego živjeti. Teško je danas točno reći zbog čega, možda zbog industrije, možda zbog rijeka, škola, zelenila, blizine Zagreba, svega toga zajedno ili iz sasvim drugih razloga. Popis 1991. bio je zadnji na kojem je Karlovac bilježio rast stanovništva. Otad pa do danas Karlovac na svakom sljedećem Popisu bilježi manje stanovnika – a najgore je što se kraj tome ne nazire.

Zapravo, ni to nije najgore. Još je strašnije što izgleda da nikog u vlasti nije za to previše briga. U nedavnom razgovoru za KAportal mladi (donedavno karlovački) poduzetnik Albert Gajšak je rekao da je tvrtku naprosto morao preseliti u Zagreb „jer je jednostavno nedostajalo ljudi koji se mogu priključiti.“ Da ponovim, nedostajalo je ljudi. Je li se itko iz vlasti zamislio nad tim riječima, je li se itko zacrvenio zbog toga? A nije to prvi takav slučaj: nekad karlovačka tvrtka Infinum iz istog je razloga otišla u Zagreb. Je li itko pomislio da je trebalo nešto poduzeti i stimulirati Gajšaka da ostane u Karlovcu? Je li itko lupio šakom o stol i rekao da se to više ne smije događati? Ili je samo slegnuo ramenima ustvrdivši da je gradskoj vlasti nemoguće poduzeti bilo što? Ne, nije nemoguće: Infobip, svjetski ugledna informatička tvrtka koja je upravo ovih dana kupila američku tvrtku posluje u Vodnjanu, gradu koji ima oko 6 i pol tisuća stanovnika. Veličina grada u ovom slučaju nije bitna, važna je volja i sposobnost da se nešto učini.

Današnji Karlovac više nije dovoljno zanimljiv i privlačan u onoj mjeri u kojoj je to bio 1980-ih godina. Da, ljudi se i dalje doseljavaju u Karlovac, ali sve su to blijede brojke u odnosu na one prije četrdesetak godina. Opet, teško je točno precizirati zašto. Zato. Uzgred, Grad susreta loš je slogan jer implicira da će bar jedna strana nakon susreta pobjeći iz Karlovca bez osvrtanja. Ono što nama treba je Grad u koji se dolazi i ostaje. Bez toga ovaj grad osuđen je na beznačajnost i lagano odumiranje. Pronatalitetna politika, čak i kad se sustavno provodi, sada više nije dovoljna: 2012. u Karlovcu je rođeno 466 djece (najviše u zadnjih deset godina), sljedećih godina broj živorođene djece vrtio se oko 400, da bi prošle godine pao na spomenutih 357 – niti jedno dijete po danu. A kakva je ta pronatalitetna politika? Primjerice, grad Karlovac svakom rođenom djetetu daje 1.500 kuna. Slavonski Brod (52.670 stanovnika 2020. godine) svakom dijetetu donira 5.000 kuna, pa je možda i zbog toga pandemijske 2020. rođeno 473 djece, 35 više nego u 2019.

Ali čak i da se kojim čudom broj rođene djece popne na razine od prije 40 godina (oko 900 do 1000 rođenih godišnje), taj bismo napredak u gospodarskom smislu osjetili tek za dvadesetak godina, pod uvjetom da sva ta djeca ostanu u Karlovcu – a nemamo vremena čekati tako dugo. Treba nam nešto što ja zovem pametna demografska politika, a možemo to zvati bilo kako, samo da se već jednom nešto poduzme. Više nego na poticanju nataliteta trebalo bi raditi na poticanju doseljavanja. Danas fali informatičara jer su otišli barem u Zagreb, neki i puno dalje, a sutra? Zamislite da u Karlovcu nema dovoljno pekara pa da kruh moramo uvoziti iz Zagreba. Možda vam se to čini nemoguće, ali razmislite još jednom.

Važnije i od kina i od aglomeracije

Na prošloj sjednici Gradskog vijeća gradonačelnik je pozvao sve vjećnike da daju konkretne prijedloge. Pa evo mog prijedloga. Što hitnije održati sjednicu Gradskog vijeća na kojoj će se razmatrati kako riješiti problem nedostatka stanovništva. Sjednicu na kojoj će se usvojiti strategija poticanja doseljavanja u grad. Ako mene pitate, nema važnijeg gradskog projekta. Ne, to nije kino Edison. Vjerojatno nitko ne bi bio sretniji od mene da se već jednom kino obnovi, ali to nije kapitalni projekt. Nije to ni aglomeracija. Ono što su za svijet klimatske promjene, za nas je gubljenje stanovništva i treba djelovati odmah i sada. To nije pitanje pojedine političke struje, to je problem svih nas. Danas fale informatičari, sutra će možda pekari ili liječnici, a tko zna, jednom možda neće biti ni HDZ-ovih glasača. Gradska vlast mijenja ime mostu, ali uopće ih ne zanima hoće li tim mostom za 30 ili 50 godina imati tko prolaziti – jer vjerojatno ne gledaju dalje od kraja svog mandata.

Moj je stav da bi svaku ili skoro svaku razvojnu odluku trebalo provući kroz demografski filtar. To znači odgovoriti na dva pitanja. Prvo, hoće li ta odluka ponukati da ostanu u Karlovcu one koji namjeravaju otići. Drugo, hoće li Karlovac učiniti nekome privlačnim toliko da dođe ovdje živjeti. Pa da to odmah primijenimo na smanjenje prireza s 12 na 9 posto. Gradonačelnik je na prošloj sjednici ponosno izjavio kako će tom „prireznom reformom“ u džepovima građana godišnje ostati oko četiri i pol milijuna kuna više. Super to zvuči, četiri i pol milijuna, ej! Idemo to malo raščlaniti. Kao prvo, gradonačelnik je na sjednici rekao da oko 40% građana uopće ne plaća prirez jer su im plaće toliko male. Možda nisam točno zapamtio postotak, sjednica je bila kasnonoćna, završila je malo prije ponoći, ali u svakom slučaju je velik. Znači, tim ljudima smanjenje stope prireza neće značiti baš ništa. Moja neto plaća je iznad hrvatskog prosjeka koji iznosi 7.118 kuna za kolovoz, ne previše, ali ipak je veća. Izračunao sam  da ću od Nove godine dobivati mjesečno oko 35 kuna više, odnosno godišnje 420 kuna više. Da bi mjesečno povećanje iznosilo sto kuna, neto plaća mora biti oko 18 tisuća kuna.

Hoće li povećanje mjesečne neto plaće od 15, 25 ili 35 kuna, kakvo će dobiti većina sretnika koji plaćaju prirez, odgovoriti od odlaska nekog tko je naumio otići? Ovo nije kviz pitanje, nego retoričko. Hoće li nekog iz Zagreba, Gospića, Križevaca... ovo povećanje plaće privući da dođe živjeti u Karlovac? Ako ga našem gradu ne privuče nešto drugo, neće ni ovo. A hoće li poduzetnici krenuti otvarati nova poduzeća u gradu zbog smanjenja prireza (prirez se plaća i na dohodak i na dobit)? Ako probate nekom poduzetniku poentirati tim argumentom, osim ako nije beznadežno zaljubljen u naš grad, vjerojatno ćete dobiti otprilike ovakav odgovor: Barilović i Draganići u neposrednoj blizini Karlovca nemaju prireza, i jedno i drugo mjesto imaju poduzetničke zone, zašto bih dolazio u Karlovac?

Kad se hvalite samo bombastičnom brojkom od 4,5 milijuna kuna koje će ostati u džepovima (nekih, bogatijih) zaposlenih Karlovčana, onda je to – da se poslužim izrazom dragim gradnačelniku – jeftino politikanstvo. Kad tu brojku raščlanite i vidite da se to povećanje plaće (samo nekima) svodi na mizernih dvadesetak ili tridesetak kuna mjesečno, onda je to mala otužna životna činjenica. Prirez je ili trebalo ostaviti kakav je ili ga potpuno ukinuti – tek tada bismo na plaći to jače osjetili, a poduzetnicima bi Karlovac postao konkurentan mjestima u okolici koja nemaju prireza.

Na KAportalu ste nedavno mogli pročitati priču o izboru glavnog tajnika Veleučilišta. Pravnik iz Zagreba htio je doći živjeti u Karlovac, razmišljao je o preseljenju jer mu je grad baš simpatičan, ali na kraju, tražili su ga da se ne žali na postupak, jer je ionako sve riješeno. Kako će ta priča djelovati na nekog drugog tko možda razmišlja o životu u Karlovcu? A hoće li to motivirati nekog tko je odlučio otići u svijet da ipak ostane u Karlovcu? Opet jedno retoričko pitanje, je li se itko zacrvenio zbog tako negativne slike koju odašiljemo u javnost? Ova vlast to ne razumije, ali i to je pitanje stanovništva, pitanje opstanka grada. No ovu bahatu i samodopadnu vlast zanima samo uhljebljivanje stranačkih kadrova, pa dok traje, traje. Gradonačelnik ne propušta priliku naglasiti kako se on nikad ne miješa u javne natječaje. Pretpostavimo da je to istina, no je li on sposoban spriječiti svoje stranačke kolege da kadroviraju mimo njegova znanja? Time nam se nikad nije pohvalio. Je li normalno da novinari svaki put bez iznimke unaprijed znaju tko će biti izabran? Ne bi li sposoban gradonačelnik poželio bar jednom nakon natječaja stupiti pred novinare i reći – ha, što sam vam rekao, niste pogodili! Ali sve to blijedi pred lukrativnom mogućnošću upošljavanja vlastitih kadrova, jer oni su sami sebi dovoljni. Ta se slika mora odmah početi mijenjati, sutra će već biti kasno. Inače će povijest ovu vlast zapamtiti kao vlast pod kojom je grad skrenuo na put propasti s kojeg nema povratka.