Zanimljivo da si nitko nije dao truda, ili pak nije imao znanja, ili ga jednostavno nije bilo briga jer gleda vlastiti interes, napraviti tranziciju iz sustava lovnog turizma bivše države u neovisnu Hrvatsku

Kao rođeni Karlovčanin koji sam dio djetinjstva, u lijepim osamdesetima, proveo u tadašnjem hotelu „Korani“, i to bilo da sam išao na probu tatinog benda ili na sok u „Caffeteriu“, i to posebno u jesensko – zimskom dijelu godine, u sjećanju su mi ostali redovni susreti s lovcima koji su ondje boravili. Inače, priča o lovnim turistima Talijanima koji su ostavljali devize u Karlovcu je toliko puta ispričana i pričana među Karlovčanima, da takva činjenica pokazuje da ne postoji Karlovčanin koja je tada živio u Karlovcu a da se toga ne sjeća. 

Također, oni koji nisu dovoljno upućeni u čitavu materiju mogu na to reći: „Pa to je ubijanje jadnih životinja!“ ili slično, no stvari su se umnogome promijenile i lovni turizam više nije samo tako lako moguće svesti u jednu rečenicu dok je Karlovac sa svojim potencijalom za taj oblik turizma ostao isti ili bolji, no više neiskorišten.

Sadržaj se nastavlja...

Ipak, ono što je mene osobno, kao pasioniranog lovca i lokal patriota zanimalo,  je činjenica kako je moguće da je nakon Domovinskog rata sve stalo, te da su lovni, a i ribolovni turisti, koje sam u isto vrijeme 80-tih „žicao crve“ ispod željezničkog mosta dok su lovili ribe, prestali dolaziti u Karlovac. 

Unosna grana turizma

Odgovor na to pitanje, zašto lovnog turizma u Karlovcu više nema u toj mjeri, trebao bi biti jednostavan, i po često izrečenom modelu: „Rat je kriv i ljudi su zaboravili na Karlovac kao takvu destinaciju!“, no u stvarnosti priča ima poprilično složenu tranzicijsku pozadinu. 

Da bi došao do podataka i objašnjenja, trebalo je doći do informacija preko ostataka pisanog materijala iz toga vremena, koji nije bio baš lako dostupan, i to posebno onaj dio podataka koji se odnosio na financijske pokazatelje, te preko ljudi toga vremena koji su radili i organizirali ovu unosnu granu kontinentalnog turizma u Karlovcu.

Na tom tragu se svakako valja vratiti malo u prošlost bivše države i sagledati način kako je i koliko lovni turizam donosio prihoda tadašnjem gospodarstvu. Ondašnja tvrtka „Yugotours“, osnovana 1969. godine u Beogradu na adresi 43 Narodnih Heroja, nalazila se u vlasništvu tadašnje države i nudila je mnoštvo turističkih paketa među kojima je bio i lovni turizam u Karlovcu. Model koji je bivša država napravila preko centralne tvrtke „Yugotours“ baziran je po modelu gdje je svaka lovačka udruga davala 30% divljači (kombinacija sitne i krupne divljači) za potrebe lovnog turizma a 70% je ostajalo za matične članove udruga. 

Dotok deviza

Realno, takav model „neovisnosti“ pokazuje fiktivno „davanje divljači na upravljanje lovstva lovačkim društvima“ dok je država uzimala ozbiljan postotak novca što je razumljivo s aspekta davanja prema državi u bilo kojem političkom sustavu. Za informaciju tada kao i sada divljač je bila i ostala i dalje u vlasništvu države. Nadalje, tako zarađeni novac od lovnog turizma (devize – njemačke marke) su tadašnja lovačka društva iz Karlovca slale natrag u Beograd. U Beogradu bi se pak devize prebacivale u ondašnje dinare da bi se od toga iznosa 8% vraćalo natrag udrugama za unaprjeđenje lovstva uz dodatna sredstva koja je davala općina na godišnjoj razini. Ljudi pak, koji su na lokalnim razinama nadgledali lovni turizam i protok deviza u Karlovcu su bile su osobe od visokog povjerenja tadašnjih državnih struktura, naravno i dio ondašnjih obavještajnih službi. Uz to su morali dodatno proći tečajeve stranog jezika, najčešće talijanskog, a uz sebe su kao savjetnike imali školovane ljude kojima je lovstvo bilo struka. 

Valja napomenuti da su se svakako najveći prihodi, posebno na karlovačkim ravničarskim terenima ostvarivali od sitne koje su se dodatno ispuštale u svakoj udruzi, te srneće divljači. Kapitalna jelenska divljač u to vrijeme nalazila se unutar Lovno šumskog gazdinstva „Jelen Beograd“ i bila je namijenjena visoko rangiranim političarima i odabranoj klijenteli što je detaljno opisao Danilo Todorović u knjizi „Tito, lov, politika“. 

Dobronamjerni "kvazi patrioti"

Među posljednjim aktivnim svjedocima toga vremena, kada je lovni turizam donosio veliki novac lokalnoj karlovačkoj zajednici bio je, sada pokojni, Karlovčanima poznat Martin Jendrašec. Do gospodina Jendrašeca sam uspio doći kroz jedan određeni vremenski period preko prijatelja koji nam je organizirao susret. Pokojni Jendrašec, inače umirovljeni oficir JNA, zatim časnik Hrvatske vojske zadužen i u radu obavještajne zajednice, u to vrijeme u bivšoj državi bio je zadužen za organizaciju lovnog turizma i kontrolu novaca koji je od njega stizao u grad Karlovac. Ono što mi je pokojni Jendrašec u dva vrlo detaljna i iscrpna razgovora dao na uvid, su bile informacije iz kojih je lako bilo iščitati kako je i koliko tadašnja država prihodovala od lovnog turizma, koliko je radnih mjesta imala, koliko je brinula o tome da se on provodi i koliko se novaca slijevalo u Karlovac i okolicu. 

Ovo sve navedeno, moram naglasiti, posebno za one „dobronamjerne kvazi patriote“ koji bi to mogli lako “spinati“ ili izokrenuti zbog potpuno drugih i drugačijih, uglavnom ne dobronamjernih pobuda i sitnih osobnih interesa, nije izrečeno da bi se hvalio tadašnji sustav kao superiorniji i bolji, nego kao pokaz onima koji kažu da im je stalo do razvoja Lijepe Naše. Ujedno pisac ovih redaka je poprilično demokratski i prekooceanski orijentiran te smatra da čak modeli upravljanja u ovom resoru u Hrvatskoj mogu biti slični onima u Americi a to je osobno pokazao na primjeru regulacije hrvatskog sokolarstva po modelu sličnom onome u Americi koji je pred neki dan postao i dio UNESCO-ve kulturne baštine čovječanstva.

U sjećanju mi je ostala i velika buka i negodovanje pojedinaca kod izrade prve u Hrvatskoj Strategije razvoja lovnog i ribolovnog turizma Karlovačke županije koju je jedina u Hrvatskoj donijela pred koju godinu sada likvidirana razvojna agencija „Karla“ d.o.o. i pitanje zašto je toliko galame izazvao jedan takav regionalni dokument. Realan razlog protivljenja i negodovanja su činjenice i istina koja su kroz taj dokument pokazale apsolutno nečinjenje ništa na ovom potencijalom punom području, pa kako kaže ona stara poslovica: Napad najbolja obrana! 

"Yugotours" - "Crotours"

Također je zanimljivo da si nitko nije dao truda, ili pak nije imao znanja, ili ga jednostavno nije briga jer gleda vlastiti interes, napraviti tranziciju iz sustava lovnog turizma bivše države u samostalnu i suverenu hrvatsku državu gdje bi se stvorila nova radna mjesta a lokalna karlovačka zajednica, kao i druge u Hrvatskoj, bi mogla imati vrlo ozbiljnu financijsku korist. Tu se postavlja pitanje da li pojedinci koji bi to mogli ne znaju što je patriotizam, mada se svojim srcem kunu u njega, ili to nije interes. 

Pojednostavljeno rečeno, da je netko samo „Yugotours“ nazvao „Crotours“, barem onaj hrvatski dio, i uz tada već postojeće kontakte prema tim turistima dio financijskog kolača od lovnog turizma nastavio trasirati u Karlovac nakon Domovinskog rata, ne bi se doveli do onoga što imamo danas – odnosno nemamo ništa mada potencijal koji je postojao ostao je isti ili je još bolji. Oni koji kažu da je to bilo nemoguće, u najmanju ruku izokreću istinu.

Kao jedan mali primjer sjetio sam se organizacije prvog Kupa „ALKA“, kup prijateljskih gradova Allesandrie i Karlovca tamo 2009. godine, gdje se takmiče psi ptičari bez odstrjela divljači a hitac puškom se simulira startnim pištoljem. Na istoj toj prvo organiziranoj „Kup  ALKA“ manifestaciji, na moj upit jednom od sudionika, inače lovcu iz Italije, koliko me sjećanje služi zvao se i vjerujem još se uvijek zove Carlo Ziello, zašto više ne dolazi u Karlovac kao lovni turista sa svojim prijateljima, odgovor je bio: „Pa više nas nitko nije zvao niti je išta bilo organizirano kao ponuda.“ 

Strateški dokument

Ipak, ovdje svakako moram naglasiti da ovakvi neiskorišteni potencijali nisu pogreška koju treba pripisati nekome iz lokalne zajednice i nekome tko participira u stvaranju lokalne turističke ponude, veći problem leži u generalno nezavršenoj tranziciji ovog unosnog dijela gospodarstva u periodu koji traje već više četvrt stoljeća te dodatno otežava razvoj ruralnog prostora umjesto da stvara nova radna mjesta i generira dobit. Da i to ne bi ostalo pusto slovo na papiru, konkretno mi u Karlovcu kroz aktualni strateški dokument razvoja „Lovnog i ribolovnog turizma Karlovačke županije“ imamo i priliku lobirati za oformljivanje jedne ovakve agencije za bavljenje ovim unosnima oblicima kontinentalnog turizma koji ostatku razvijene zapadne i istočne Europe donose milione da se oformi u Karlovcu.

U ovom sektoru za kraj valja dati informaciju da je taj „Yugotours“ radio sve do 2007. godine (https://en.wikipedia.org/wiki/Yugotours) i većinu turista, dovodio upravo Hrvatsku i to na Jadran. Vjerojatno da je netko želio da se nastavi razvijati lovni turizam u Karlovcu do 2007. godine je to svakako mogao. 

Pitanje je, dali je netko želio da taj unosni dio turizma za Karlovac stane, ili je to jednostavno stvar slučajnosti, valja ostaviti da svatko prosudi sam….

Karlovac ima Alku

Samu ideju i naziv „Kup ALKA“ Šegrt je smislio spajajući prva dva slova prijateljskog grada Allesandrie u Italiji i našeg Karlovca. Razlog tome je što Alessandria ima veliki značaj u momentu stvaranje samostalne Hrvatske države. Upravo je u karlovačkom prijateljskom gradu Allesandriji u Italiji, svjetski poznati lovac i lovni kinolog iz Istre, Hari Herak, u rujnu 1991. godine pobijedio na prestižnom svjetskom natjecanju lovačkih pasa ptičara te je na pobjedničkom tronu odbio podići jugoslavensku zastavu te je prvi podigao hrvatsku zastavu. Na našu sreću, isti gospodin Herak je i sudac na lovnim natjecanjima na Karlovačkoj ALKA-i.