Po mom mišljenu, u Karlovcu postoji četiri vrste Karlovčana: spavači, menadžeri, aktivisti i njorgavci.

Ljudi se uvijek vole petljati u poslove o kojima nemaju pojma, kao recimo komentirati nogomet, a da nikad loptu nisu puknuli nogom. Ovom prilikom ću se i ja upetljati u komentiranje sociološko-psihološkog fenomena – ljubav prema gradu, iako nisam niti sociolog niti psiholog. Istina, na tom polju imam štogod utakmica u nogama, ali samo kao vrlo subjektivni terenski istraživač. Subjektivnost u ovom slučaju znači da sam subjekt priče, objektivnost ostavljam objektima.   

Uskoro će biti 16 godina otkako je mali Paviljon Katzler započeo svoju veliku priču. U tih 5.740 dana do današnjeg, tisuće je ljudi prošlo kroz njega i svatko je ostavio dio svoje priče, komentar, misao, pokoju tajnu ili sočni trač. Nazvat ću to terenskim istraživanjem na temu „Kako se voli grad?“.

Sadržaj se nastavlja...

Na ovogodišnjem TEDx Karlovac Library pričala sam o tome kako na svijetu postoje dvije vrste ljudi – oni koji vole Karlovac i oni koji ga još nisu upoznali. Mi koji ga volimo, u stvari, ne volimo toliko Karlovac, koliko paralelni svemir imaginarnog svijeta duhova koje smo sami naselili po ćoškovima grada. 

A kako se voli Karlovac? Kako se, uopće, može voljeti nešto tako apstraktno, obični teritorij ograđen nevidljivom ogradom brojeva iz Katastra? 

Da li je to isto kao da volimo frižider, recimo? Frižider nam nikada neće uzvratiti ljubav. Naročito ako je prazan... Neće ni grad. Naročito ako je prazan... Ali Karlovac, za nas Karlovčane, nikada nije prazan, pun je duhova prošlosti, osobito za nas koji smo odrasli u njemu. Ti naši duhovi sjećanja čuče u svakoj pukotini gradskih zidina, u svakom grmu Vrbanićevog perivoja, spavaju u kinu Edison, pjevaju s kupskim sirenama, veselo skakuću u svakoj kapi koranskog slapa.

Kad se grad voli, voli se od A do Ž, od Aleje, preko Banije, Cenera, Drvenog mosta do Zvijezde i žabe, šetnjom po abecedi grada. Grad se voli šopingom kod karlovačkih trgovaca. Grad se voli kad se ne bacaju papirići po cesti. Karlovac se voli na razne načine. Iako, katkad ga je teško voljeti. Jer kako voljeti nekoga tko je katkad savršen, a katkad te tako "nervira"? Ah...voljeti ga se može samo bezuvjetnom ljubavi, poput pseće ljubavi prema svom gazdi, poput ljubavi kojom volimo svoje dijete. Bezuvjetno, prihvaćajući ga takvog kakav jest.

Karlovac se voli tako da stvaramo nova sjećanja za nove duhove grada.

Moja ljubav prema gradu razvijala se polako, odrastajući ispod vrbe na obali Kupe ljubav se rasla zajedno sa mnom. Tu silnu energiju ljubavi prema Karlovcu zatvorila sam u svoj mali Paviljon Katzler i od tamo je puštam da lagano curi Radićevom. 

Stanovnici Karlovca dijele se u dvije osnovne grupe: purgeri i dotepenci. Iako smo, u stvari, svi mi ovdje dotepenci, pa makar naši preci sami gradili grad. Svi smo se od nekud dotepli u grad. I bez obzira u koju grupu spadali, dijelimo se na one koji vole grad i one druge. Povijest dokazuje da niti svi domoroci vole grad, niti svi dotepenci ne vole grad.

Po mom mišljenju, u Karlovcu postoji četiri vrste Karlovčana: spavači, menadžeri, aktivisti i njorgavci. 

Spavačima Karlovac služi kao spavaonica. Tu imaju svoj stan i zvanično prebivalište, kupuju cipele u Zagrebu, nikad se nisu okupali na slapu i nikad nisu svoju djecu odveli na Stari grad, dignuli ih kao u Kralju lavova i rekli im: Pogledaj, to je tvoj rodni grad! Nemaju pojma di je Radićeva jer u nju ne mogu autom. Ne znaju koji je Drveni most jer imamo barem dva drvena. Tvrde da se u gradu nikada ništa ne događa. Bez obzira da li im je poslovna karijera vezana za Karlovac ili ne, makar radili i u samom Gradskom poglavarstvu, Spavačima je Karlovac dobar samo za spavanje. U grad na kavu izlaze u pidžamama kao u svoj dnevni boravak ili u večernjim haljinama misleći da su na Broadwayu.

Menadžeri svojataju grad kao poligon za razvijanje svog biznisa i odskočnu dasku za napredak u karijeri. Često su to političari, pripadnici bilo koje stranke. Ili biznismeni i celofanski bljezgatori sa sindromom „srednjeg menadžmenta“. Zapošljavaju osiromašene Karlovčane kupujući njihovu zahvalnost, a najdraži zaposlenici su im Spavači. Kupuju stare gradske palače misleći da time dobivaju državljanstvo Karlovca. Grad im služi kao kulisa za njihov film u kojem su oni i producenti i režiseri i glavni glumci. Nose markiranu robu i ne piju po birtijama s običnim pukom. Voze velike aute, ali nose male gaće. Misle da i jedno i drugo mogu uparkirati gdje žele.

Za razliku od ovih prije, aktivisti i njorgavci vole grad. Oni su siva eminencija zbog kojih postoji grad.

Aktivisti su eritrociti krvožilnog sustava grada. Oni su revolucionarno nastrojeni građani, uvijek sa sobom nose svoju malu montažnu barikadu i transparente, i postavljaju ih gdje god zatreba. Strastveno će braniti vrijedne stvari bez kojih Karlovac ne bi bio Karlovac: vezat će se za platane da ih ne sruše, minirati mega-projekte hidrocentrala koje uništavaju biosferu naše četiri rijeke, hraniti vrapčiće na balkonu kad zapadnu snjegovi i nositi staroj susjedi friški kruh iz pekare, voditi udruge za spas mačaka, pasa, djece i obespravljenih, spašavati kulturu i povijest od zaborava, biti aktivni na društvenim mrežama i kulturni u komunikaciji, posjećivati sva događanja u gradu. Znaju kada treba nositi štikle, a kada tenisice.

Njorgavci...eh, njorgavci! Ta njorgava bića karlovačkog puka! Oni izgaraju od ljubavi za grad, toliko izgaraju da često iza njih ni trava u karlovačkim parkovima ne raste. Zašto njorgavci toliko njorgaju? Zato što pamte bolji Karlovac i zato što znaju da može biti bolje. Prigovarat će za sve, od boje kojom se ofarba ograda mosta do političkih zbivanja. Oni sve znaju najbolje. S njima nema pregovora. Hiperaktivni su na društvenim mrežama, često imaju više blokada nego prijatelja na Fejsu, i patološki uživaju u tome. Najčešće su apsolutno neproduktivni kad treba nešto napraviti za grad, ali će zdušno prigovarati za svaku sitnicu nekome tko nešto napravi u gradu. Na kraju taj netko i nešto napravi, samo da ih više ne sluša i zato su i Njorgavci pokretači promjena na bolje. Svojom kontraproduktivnošću potiču produktivnost kod drugih. Okupljaju su u svojim tradicionalnim „Lokalima izgubljenih duša“, najčešće nose majice s imenima karlovačkih bendova.

...

Kad pričam o svima njima, pred očima imam točno određene face pripadnika svake skupine. Vama prepuštam da se stavite u bilo koju vrstu i da prepoznate nekoga u ovoj kategorizaciji. 

Terensko istraživanje još uvijek traje. Zaključak ovog dijela istraživanja jest da je život u Karlovcu istovremeno i privilegija i prokletstvo.