Zašto ljudi glasaju, zašto ljudi ulaze u HDZ, pobogu?! Iz istog razloga zašto su prije demokratskih promjena ulazili u Partiju (SKH). Nema tu ideologije, čista pragmatičnost, čisti oportunizam.

Građani Hrvatske ne vjeruju svojoj Vladi. Ovu ocjenu lako je dati temeljem
gotovo svih anketa koje ispituju javno mnijenje te nam pokazuju kako gotovo
70% građana smatra da Hrvatska ide u lošem smjeru, a sama Vlada ne dobiva u
tim anketama veću ocjenu od dvojke.

Građani Hrvatske ne vjeruju ni ostalim državnim institucijama. Ne vjeruju
sudstvu, ne vjeruju zdravstvu, ne vjeruju školstvu, ne vjeruju u funkcionalnost
državnih tvrtki, poput HŽ-a, Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, HEP-a. Građani
Hrvatske uvjereni su da je cijeli taj aparat prožet klijentelizmom i korupcijom.

Sadržaj se nastavlja...

Ove činjenice navodim kao uvod u jedan vrlo plastičan primjer iz naše Županije,
nepovjerenja u državu samu. Naime, mještani malog naselja na krajnjem zapada
naše županije u Općini Žakanje, Pravutine, naselja na samoj granici sa
Republikom Slovenijom, usprkos obećanjima HEP-a kako će obnoviti ovo i
sagraditi ono, poduprti politikom u tim obećanjima, ne mogu uvjeriti mještane
Pravutine da se sa slovenske električne mreže prebace na domaću, hrvatsku
mrežu.

Mještani Pravutine inzistiraju na svom „stečenom pravu“, tvrdeći temeljem više
desetljeća iskustava da je slovenska mreža kvalitetnija i pouzdanija od Hrvatske.
Premda, za razliku od domaće strane nitko od slovenskih predstavnika politike i
njihove inačice HEP-a nije došao uvjeravati mještane Pravutine da je to tako.
Ljudi svoje povjerenje grade temeljem svojih iskustva i zdravih očiju.

Dakle generalno, ovakvi primjeri otkrivaju ogromno nepovjerenje građana u
sustav kojeg smatraju pogrešno vođenim, neučinkovitim i korumpiranim.
Lako je, jednostavno je skupiti argumente za takav stav. Afere poput one iz INE,
slučaj Sanader i sve oko njega, na desetke afera i aferica vezano uz nacionalne,
lokalne i regionalne dužnosnike, užasna nefunkcionalnost državnih tvrtki,
nepotizam i doslovce pljačka. Sve je to razlog onog stava s početka ovog teksta
građana u anketama.

I sada, čudo. U tim istim anketama, stranka koja je odgovorna za vođenje
države, koja nosi Vladu, koja ima premijera, u tim anketama ima dvostruko veće
povjerenje od prve sljedeće stranke, a katkad i treće zajedno s drugom. Jednako
su tako mještani Pravutine na posljednjim parlamentarnim izborima svoje
povjerenje, i to prilično uvjerljivo (45%) dali toj istoj stranci kojoj ne vjeruju ni
da im može priuštiti kvalitetnu opskrbu električne energije u 21. stoljeću.

Zašto ljudi glasaju, zašto ljudi ulaze u HDZ, pobogu?! Iz istog razloga zašto su prije demokratskih promjena ulazili u Partiju (SKH). Nema tu ideologije, čista pragmatičnost, čisti oportunizam. Gledajući primjer naše županije, a i na nacionalnoj razini, Hrvatska je praktično jednopartijska Država baš kao što je to i bila prije demokratskih promjena.

Promijenjen je samo visibility, nema više zvijezde na zastavi već hrvatski grb,
uz državnu zastavu ne vješa se više crvena zastava, na važnim događanjima i
infrastrukturnim otvaranjima više vrpce ne reže „najstariji partizan“ već sve
blagoslivlja župnik, na prigodnim govorima političari se ne nabacuju
vrijednostima NOB-a već Domovinskog rata. Ali, kompozicija je u suštini
jednaka.

A ljudi, građani idu linijom manjeg otpora. Da bi ste 70-tih i 80-tih (i ranije)
mogli napredovati u struci, u svojoj tvrtki, puno je bilo lakše ukoliko ste bili član
partije. Nije se u članstvo SKH-a ulazilo zbog toga jer su ljudi vjerovali
nepobjedivu solidarnost svjetskog proleterijata ili u ideju socijalističkog
samoupravljanja, već kako bi mogli postati generalni direktori, čelnici, OURA i
SOURA, kako bi im bilo lakše, kako bi im bilo bolje.

Ne ulaze danas ljudi u HDZ zbog domoljublja i stranke koja je „najdržavotvornija“ stranka ikad već zato da bi im sestra lakše otvorila frizerski obrt, da im brat ne bi imao inspekciju u svoj tvrtki baš svaki mjesec, da bi mogli biti ravnatelji škola, domova zdravlja, turističkih zajednica i na stotine lukrativnih poslova koje omogućava nova partija.

Doduše, postoji dio onih koji svoj glas daju HDZ-u, samo kako na vlast ne bi
došli „komunisti“, čineći pri tome gotovu subverzivnu pogrešku, jer većina „starih komunjara“, udobno se smjestila upravo u HDZ-u. Svaka medalja ima dvije strane, a druga strana ove medalje je da najveća (moja) oporbena stranka nije uspjela uvjeriti birače da se dolaskom na vlast ne bi ponašala poput ovih koji su dosad na vlasti.

Smisao političke promjene nije u onome „Sjaši Kurta da uzjaše Murta“, da se „njihovi“ zamjene „našima“. Partiokracija duboko je ukorijenjena u mainstream hrvatske politike i ona je najveći neprijatelj uspješnosti. Da u ovoj Županiji skupimo sve stranačke ljude
iz svih stranaka, to još uvijek ne bi ni približno bili oni najbolji od najboljih što
ova županija ima.

HDZ je u svojoj želji za kontrolom čak i posesivniji od svoje partije. Recimo da
je 80-tih visoki dužnosnik SKH uhvaćen kako krade željezo, zasigurno se ne bi
postavljalo pitanje jeli to radio unutar ili van radnog vremena.

No, ta posesivnost za vlašću proizlazi iz činjenice da u ovom sustavu postoje
demokratski, slobodni izbori te koliko god zaposlili svojih kadrova, koliko se
god umrežili vertikalno i horizontalno, nikad nije rečeno da građani na izborima
(jer i građani sazrijevaju zajedno s demokracijom) odluče da neće više vjerovati
onima koji to ne zaslužuju.

Kako u Pravutini tako i u cijeloj Hrvatskoj.