Upravo su ti potezi doveli do rezultata gubitka članova i općeg povjerenja ljudi koji su za tu stranku nekad glasali.

Kako me i tada neko dulje vrijeme nije bilo na Faceu i nisam baš pratio stvari, a i koliko je to bilo moguće, malo sam se gledao odmaknuti od medija i politike... (Kao i poveći dio ljudi u RH.) Moram priznati da dosta toga nisam čuo, ali kad sam čuo za „kozmetičku izmjenu" pomalo korporativnog „štiha", morao sam škicnuti na Face i po portalima, pa kud puklo da puklo. Kad ono stvarno, ljudi moji, „Živi zid" postaše „Ključ Hrvatske". Ni manje, ni više. Za „ključare" u politici sam čuo, ali za ključeve u danom kontekstu ipak ne.

„Kozmetika" korporativnog „štiha" svedena na „maštovito upečatljiv" novi naziv i logo, mnogo toga otkriva. Otkrili su to u ostalom i brojni postupci vodstva „ex" stranke „Živi zid u stečaju", koji su svojim potezima u smislu ostajanja (po)nekih na vrhu „firme" vukli brojne „u se, na se i poda se" poteze.  Upravo su ti potezi doveli do rezultata gubitka članova i općeg povjerenja ljudi koji su za tu stranku nekad glasali. Sjetimo se samo kako su u stanju „općeg pichvajza" prošli izbori za EU parlament i kuda se ono na kraju točno kraju stavilo Pernara ;-). „Njima" do fotelja uopće nije bilo stalo, naravno, i bili su vođeni ISKLJUČIVO (!!!) boljitkom pojedinca, odnosno svih nas. Čak je i David Gorup, prvi čovjek stare-nove ili nove-stare stranke u Karlovačkoj županiji u vrijeme zadnjih izbora, istaknuo „kako im je uvijek u fokusu bila dobrobit svakog pojedinca". Navedeno se vidjelo, kako je to Gorup naglasio, „iz svake terenske akcije i činjenice da su većinu prihoda podijelili građanima", pa ako je jedan stranački „čelnik" to odgovorno i javno tvrdio, onda valjda mora biti istina. Svi znamo kak' to ide u HDZ-u, kao jednoj stranci sa tradicijom, kojoj je nekadašnji „Živi zid" u mnogočemu u čemu ne treba postao „al pari".

Sadržaj se nastavlja...

Ono na što je, prilikom objave ovih opsežnih i prijeko potrebnih promjena naziva „firme", g. Sinčić mislio u izjavi za 24sata kada je rekao: „Kao mladi ljudi ponekad smo griješili, no uvijek smo imali iskrene namjere za razvoj ovoga društva(...)", zapravo ili nikad nije bilo prisutno, ili se pretvorilo u stranku u njenom najgorem (hrvatskom?) smislu.

U izmjeni naziva i logotipa stranke, očito nije bilo druge logike doli one koju je Pernar primijenio kada su ga novinari pitali za „slavnu" deložaciju na adresi Črnomerec 105, a to je logika: „Nisam više u Živom zidu.". Samim time što više nije u spornoj stranci, grijesi su se očito izbrisali mnogo bolje nego na nekoj ispovijedi, pa je istupanjem iz stranke sve zapravo prestalo biti bitno. Prestalo je imati ikakvo značenje to, da se tamo na adresi Črnomerec 105 branilo skvotere što su ih (oni „neki" iz „firme") sami tamo stavili na „nečiji" teret. Prestalo je imati ikakvo značenje da se ljude „nategnulo" da tamo dođu nešto braniti, uvjereni kako pomažu nekim malim ljudima u nevolji, odnosno nekim nedužnim pojedincima koje sustav gazi bez imalo milosti (pogotovo jednu mladu obitelj koju je vrh najviše isticao). Još je više prestalo imati ikakvo značenje, kako se i s kojim sve obrazloženjima na tu deložaciju ljude zvalo... Osobito vijećnike.

I tako Zidaši iz zida, koji se pod pritiskom brojnih iskušenja onih bližih „kazanu" ili „vatri", urušio kao kula od karata, te pretvorio u „Živo blato", postadoše „Ključaši"... Jer ipak, sa novim nazivom i logom sve „packe" nestaju, čak i priča iz emisije Provjereno, naslova „Mračna strana Živog zida". Vjerujem da je svima, osobito onima poučenim iskustvima sa „vodećim timom" koji nikako da izađe iz iluzije da su ih ljudi prozreli, i ovako iz daljine, više nego očito da i „Ključić oko vrata" ima dvije strane kao i medalja. Ona manje izložena javnom pogledu može dosta toga skrivati, kao i zid... Čak i stranački toksični otpad (kako su to napisali neki novinari), kojeg se na ovaj način pokušava riješiti. Sad će se u „novoj" stranci, umjesto majica valjda dijeliti ključevi, i to valjda na žutoj vrpci u spomen na Živi zid, a sve kako bi se „pravi Ključaši", u stilu „pravih Zidaša", mogli raspoznavati i zajedno igrati... Jer ovo nije ništa drugo nego farsa u kojoj se neki stari, a i novi klinci samo igraju politike.

U istoimenoj knjizi Nikole Pulića, ako se dobro sjećam, negdje piše da su „ključevi važniji od knjiga", što se očito vrlo dobro poklapa sa „novom" filozofijom stranke koja je nekad davala toliko nade. Riječ je o filozofiji stranke u kojoj se zaboravlja sve ono što su mediji popratili na ovaj ili onaj način, sve napisano i sva pogažena obećanja, i članstvu, i hrvatskoj javnosti. Riječ je o filozofiji stranke u kojoj se zaboravlja i to kako se negdje po putu, odnosno sa rastućim apetitima onih koji su (kako kaže g. Sinčić) „imali iskrene namjere za razvoj ovoga društva", iz stranačkog žargona izgubio izraz „UHLJEB". Sada, „u novom (Carevom!?!) ruhu", stranka je uglavnom usmjerena na borbu protiv korupcije, zeleno gospodarstvo i demografsku obnovu, glede čega Gorup nekako ima pravo u jednoj izjavi za medije, ističući da se „politika stranke nije bitno mijenjala, osim što se nadogradila i prilagodila trenutnim globalnim promjenama.". Iako sam mišljenja da je tu došlo do laganog nesklada volje i očitovanja, što Gorupu kao Gorupu i ne treba uzeti za zlo, jer se stranka pokušavala prilagoditi izgubljenoj podršci, te spasiti što se spasit' da. No bojim se da je za to malo - „too little too late", oliti po hrvatski „malo dockan".

Izborni pregršt obećanja, praćen uobičajenom predanošću i angažmanom Gorupa i „ekipe", pomalo okićen i ponekim ukradenim perom, ubrzo je nadograđen čitavim nizom izjava i postupaka ljudi, koji kao da su izgubili svaki, a ne samo onaj moralni kompas... U zadnje vrijeme dosta proruski stavovi oko rata u Ukrajini, te tu i tamo neki postupak kojim kao da pokušavaju pokazati da su na nekom „novom starom putu", ali „uzalud Vam trud svirači", jer ovo više ni dijete ne bi „popušilo".

Do sad najveću štetu u hrvatskoj politici, koju je upravo ova stranka počinila glede povjerenja hrvatskih birača i ono malo vjere u to da se ovdje u Hrvatskoj išta da promijeniti, odnosno štetu glede povjerenja u iskrenost pojedinaca koji stvarno žele pokrenuti promjene, često komentiram sa svojim bivšim kolegama. Komentira se upravo u ambijentu kakav je ta stranka na kraju balade, u Sinčićevom gradu i „dobila" za održavanje sastanaka, jer usprkos brojnim prigovaranjima na račun nesposobnosti svih drugih (ne samo HDZ-a), ni pravi prostor nisu bili kadra zadržati. Još dok su bili „stranka". Pomalo u sjećanjima na politiku, izbore i sve za njih vezano, pomalo u ogorčenju koje je i te kako dobro poznato brojnim „ex" članovima, simpatizerima i volonterima „ex" stranke, čiji su vršni gorljivi „mladi ljudi koji su ponekad griješili, no uvijek sa iskrenim namjerama za razvoj ovoga društva" više nego očito posrnuli negdje po putu... U ambijentu u kakvom je bila „stranka", još dok je barem koliko-toliko kotirala, razgovor uvijek kreće sa obaveznim i nezaobilaznim: „Kelner! Prva runda!"." 

Navodi u tekstu izričito su mišljenje "gosta komentatora" i nemaju veze s uređivačkom politikom KAportala.