Ma možemo sutra skinuti zabilježbu tražbine, siromašni će nam i dalje ostati siromašni

Zadnjih dana, kako se počela potezati priča o zabilježbi tražbine na prvu nekretninu kod ostvarivanja prava na zajamčenu minimalnu naknadu, u više si navrata postavih pitanje je li moguće da sam socijalno neosjetljiva jer se ne slažem baš s naslovima zadnjih dana.

Ne mislim da država baš nekome otima imovinu i ne smatram da je zabilježba sasvim na pogrešnom tragu. Posebno je ta zabilježba potrebna u društvu koje bolje rezultate ostvaruje u traženju rupa u zakonu nego u pridržavanju zakonskih odredbi.

Sadržaj se nastavlja...

Neki mehanizmi zaštite moraju postojati. I iskreno se nadam, da ćemo prije donošenja nove odluke o poništenju zabilježbe tražbine odnosno izmjena i dopuna Zakona o socijalnoj skrbi, imati odgovore na neka pitanja koja ovih dana nitko ne postavlja.

Primjerice, valjalo bi znati koliko je primatelja naknade koje kači zabilježba radno spodobno, a koliko ih više ne može radom zarađivati za podmirenje osnovnih životnih potreba. Morali bi znati neke demografske karakteristike.

Nadalje, mora se znati vrijednost te imovine. Neprihvatljivo je socijalna davanja vezati samo za prihodovni konto, a ne i za imovinski. Ne bi se trebala dodijeliti ni ista visina naknade, neki imovinski cenzus bi trebao postojati.

Također, zašto ne bismo kod zahtjeva za ostvarivanje prava na naknadu postavljali sasvim legitimno pitanje koliko nekretnina vrijedi ili čak pitanje je li u zadnjih godinu, tri pa čak i pet godina unatrag potencijalni korisnik darovao imovinu ili je prodao nekom „rođaku“ znatno ispod cijene. Kao što pitamo je li sklopio kakav ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju što se ionako ne može nigdje provjeriti jer registra takvih ugovora nemamo.

Svi mi imamo u bližoj okolini onog nekog kojem se pomaže jer nema, jer ne može više sam raditi i zaraditi, onog kome uz službe socijalne skrbi pomaže obližnje susjedstvo, ljudi iz kvarta, nekad i cijelo selo.

I svatko od nas zna da svako toliko jedan od tih nazovimo ih slučajeva završi na način da nakon smrti tog nekog uskrsne neki nasljednik, često u obliku nekog nećaka/nećakinje/sestrične koje nitko nikad nije vidio ni čuo. Ima među njima čak i oporučno naslijeđenih budućih vlasnika.

Pa se svi zgražaju i pitaju gdje je taj do sad bio, gdje je bio ’91. dok smo nosili hranu, nosili kolače za Božić i Uskrs, dok smo išli po lijekove, vozili kod liječnika. Sa svakim novim slučajem pada povjerenje u socijalnu skrb ali pada i spremnost da se pomogne opet.

Govoreći o povjerenju u socijalnu skrb, ni tu nam ne cvjetaju ruže. Nažalost, (pre)velik dio stanovništva smatra da socijalna davanja ne stižu do onih najpotrebitijih te da su u značajnoj mjeri zlorabljena.

Pravedn(ij)a socijalna raspodjela, utemeljena na odgovorima ranije nabrojanih pitanja i kvalitetnim rješenjima i programima s uvjetima ostvarivanja koji će jamčiti da će to socijalno pravo uistinu završiti kod potrebitih, jedini nam je alat za promjenu javnog mijenja o socijalnoj pomoći i predrasuda o njenim korisnicima.

Pravednija socijalna raspodjela, štoviše, nasušna je i za pravu zaštitu korisnika. Bez toga…ma možemo sutra skinuti zabilježbu tražbine, siromašni će nam i dalje ostati siromašni. Stvar je - kompleksna.