Ono što je drugima ponos, očito je na domaćem terenu – sramota. Kao i život, događaji iz prošlosti u nas su toliko komplicirani, manipulativni i iskrivljeni da ne samo da nas opterećuju nego i dalje dijele građane Karlovca.

Ovo su datumi koji će na najbolji način potvrditi već dokazano licemjerje ljudi koji upravljaju gradom. Tko zna po koji put u posljednjih tridesetak godina, uporno i namjerno, u Karlovcu će se u mjesecu svibnju zaboraviti na primjeren način, dostojanstveno i s puno pijeteta obilježiti Dan oslobođenja grada, a par dana kasnije i Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Svake godine u mjesecu svibnju stanovnici Europe i svijeta nastoje iskoristiti te događaje kako bi jasno i nedvosmisleno poslali poruku u kakvom svijetu oni i njihova djeca žele živjeti.

Kakvu poruku neobilježavanjem, ignoriranjem i sotoniziranjem tih datuma šalje svim stanovnicima našega grada trenutno vladajuća politička nomenklatura? Zašto se građani Europe ponose, a građani Karlovca srame svog antifašizma?

Sadržaj se nastavlja...

Da je tomu tako dovoljno je pogledati u kakvom stanju se nalazi spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora kojeg su podigli građani Karlovca u spomen na one koji su borbi protiv zla dali svoj život i oslobodili grad, a devedesetih srušili neofašisti uz institucionalnu pomoć nove vlasti. Mrlja je to koja je ostala na licu i savjesti svih Karlovčana.

Ono što je drugima ponos, očito je na domaćem terenu – sramota. Kao i život, događaji iz prošlosti u nas su toliko komplicirani, manipulativni i iskrivljeni da ne samo da nas opterećuju nego i dalje dijele građane Karlovca. Naravno da podjele i različiti stavovi nisu ni neobični niti su neka karlovačka i hrvatska posebnost. To se događa iz jednog razloga – nastojanja revizionista da se uvredama i diskvalifikacijama, bez ikakva utemeljenja u znanstveno prihvaćenim spoznajama odgovori na pitanje koji politički pokreti i koje su vojske bile na pravoj strani povijesti. I dok cijeli demokratske svijet i relevantni svjetski povjesničari o NOB-u pišu u superlativima, dio hrvatskih povjesničara, i neki lokalni karlovački političari, nisu baš sigurni što je „prava istina“. I neće ni biti dok god tu „istinu“ grade na sumnjivim „argumentima“, „ pravim zaključcima“ i „pouzdanim“ svjedocima.

Stoga će, tko zna po koji put, i ovog svibnja politički moćnici u Karlovcu uspjeti učiniti sve suprotnom onom što bi trebalo biti normalno i logično - dostojanstveno i bez fige u džepu polaganjem cvijeća pred spomenik proslaviti Dan oslobođenja Karlovca i Dan pobjede. Oni će kao i uvijek do sad namjerno i olako, prešutno i mučki priječi preko neželjene im baštine. A mrlja srama na našoj savjesti postati će još ružnija i još veća.

Međutim, unatoč nastojanju vladajuće gradske političke strukture da iskorijeni čak i sjećanje na poginule mladiće i djevojke, sada već tradicionalnom praksom neobilježavanja i javnog progovaranja, i unatoč toga što su ovakve prakse obeshrabrile pamćenje stanovnicima Karlovca, one ga nisu uspjele uništiti, niti će im to ikada uspjeti. A razlog je sljedeći.

Nijedan rat nije davno prohujali rat, nego je itekako prisutan kao jedna paralelna povijest ljudske bestijalnosti. Rat uvijek pokazuje koliko malo treba da izgubimo ono što je esencijalno ljudski – a to je ono prepoznavanje i solidarnost s osobom kao osobom, bez obzira na njezinu nacionalnost, vjersku ili rasnu pripadnost. U njemu na najekstremniji se način pokazuje lice i naličje ljudske vrste. U ratu su više nego ikad u prvi plan došli oni sposobni za mržnju, nasilje, zločin, ali i oni koji su uvijek, bez obzira na posljedice spremni na hrabrost, solidarnost, požrtvovnost. Bitno je naglasiti da se ni jedni ni drugi nisu pojavili niti su nestali završetkom Drugog svjetskog rata. Oni su (od)uvijek među nama.

Upravo u toj činjenici leži osnovni razlog nasušne potrebe dostojanstvenog obilježavanje Dana oslobođenja grada i dana kada je završio najveći i najtragičniji rat u povijesti ljudske vrste.

Nakon fašističke invazije, eskalacije nasilja, brutalne odmazde i egzekucija svih vrsta, deseci tisuća muškaraca, žena i djece na ovim prostorima u potrazi za racionalnim načinima preživljavanja nisu imali izbora nego posegnuti za različitim oblicima otpora. Na području Nezavisne Države Hrvatske ustaše su samo nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti, pokrenule kampanju etničkog čišćenja Srba, Židova i Roma. Takva provala nasilja na hrvatskom tlu doživljena je kao šok za cjelokupno stanovništvo na tom prostoru, jer među tamošnjim Srbima i Hrvatima nije bilo ukorijenjene netrpeljivosti. Upravo suprotno.

Ubojice nisu došle iz Karlovca, tu su samo noćili. Došli su kriomice kamionima iz inozemstva kada su ih njemačka i talijanska vlada dovele na vlast u uniformama skrojenim u Italiji, bilo ih je tek 700, a mnogi od njih bolje su govorili talijanski nego hrvatski. Istine radi, četiri godine kasnije otišli su onako kako su i došli – kriomice i bez borbe.

Uzroke ubijanja treba tražiti u idejama koje su nadahnjivale tu malu skupinu hrvatskih fašista i bio je posljedica ideološkog poriva, a taj poriv bio je snažan jer su ustaše znali da su slabi i malobrojni. S druge strane, kao i ustaše i nacisti, četnici su također slijedili ideologiju etničke čistoće kako bi obnovili Jugoslaviju pod srpskom hegemonijom i u službi tog cilja su činili zločine.

Tu dolazimo do merituma stvari, naime, tijekom 1941. i jednima i drugima suprotstavili su se partizani koje su predvodili komunisti i pobijedili. Čak i nakon što se pokuša navesti sve pojedinačne razloge pobjede, nešto ostaje zapanjujuće i gotovo neobjašnjivo, a to je sposobnost nekoliko tisuća muškaraca i žena, koji 1941. nisu imali ništa osim čvrstih uvjerenja, da stvore masovni pokret koji će nakon četiri godine preuzeti vlast, svladati i pobijediti Nijemce, Talijane, hrvatske fašiste i srpske četničke nacionaliste.

Mišljenja sam da objašnjenje te pobjede treba tražiti u činjenici da su partizani, više nego bilo koja druga politička ili vojna organizacija u Drugom svjetskom ratu, bili rukovođeni moralom. Bili su prva multietnička skupina u povijesti koja je potisnula i prevladala etnički nacionalizam i to etnički nacionalizam najgore vrste. Bili su prva europska protugenocidna vojska koja je porazila snage koje su težile etničkoj čistoći.

No, to za moju priču nije najbitnije, rat i njegove strahote probudile su u ljudima s ovih područja svijest da jednom kada borbe budu okončane valja graditi novu stvarnost. Nitko od poraženih snaga nije posjedovao ni jednu plemenitu i naprednu ideju koja bi privukla žene, seljake, radnike, intelektualce, dok su partizani od prvog dana na oslobođenom teritoriju počeli ostvarivati dugoročne planove preobrazbe društva – uspostavljali odbore, opismenjavali, upravljali školstvom i agrarnom reformom, osnivali bolnice i zbrinjavali ranjenike. Slobodno se može kazati da je partizanski pokret u sebi sadržao emancipatorski projekt.

Mladićima i djevojkama koji su borbi protiv okupacije, rasnih zakona, koncentracijskih logora, masovnih ubijanja, protjerivanja ljudi s njihovih ognjišta, sudjelovanja u oslobođenju Karlovca dali svoje vlastite živote podigli smo umjetnički vrijedan spomenik u najljepšem gradskom parku. I umjesto da svojim primjerom predstavljaju uzor mladim Karlovčanima, početkom agresije na Hrvatsku on je srušen, a oni u čiju čast je podignut proglašeni su neprijateljima. I ostali to do današnjeg dana.

Na sreću, za mnoge građane našega grada, iako srušen, spomenik je važan za kulturu sjećanja na velike ljude koji su osvjetlali obraz ne samo Karlovčanima, već i obraz Hrvatske. Tragovi neofašističkog nasrtaja su nažalost još vidljivi i upravo stoga pozivam sve građane Karlovca na protuakciju. Sada je trenutak da se nešto više napravi po tom pitanju, osim salonskog pisanja na Dan oslobođenja grada položit ću cvijeće.

I vi položite cvijeće na napadnuti spomenik, branite ga, pokažite da mladići i djevojke u čije ime i čast je podignut nisu sami. Tim činom pošaljimo jasnu poruku u kakvom svijetu mi i naša djeca želimo živjeti. Ne oklijevajte, ako ste prilici posjetite spomenik, pa makar bio srušen i vandaliziran. Simboličnom gestom polaganja cvijeća pokažite neofašistima da smo tu!