Institut javnog natječaja za namještenja u javnim službama
zamišljen je kao mehanizam koji će garantirati da će u uvjetima
određenih ispunjenih uvjeta posao dobiti najbolji kandidat,
odnosno da spriječi zapošljavanje po stranačkom ključu, po babi i
stričevima i ostalim linijama koje nemaju veze sa stručnošću.
Nažalost, u većini slučajeva u Hrvatskoj javni natječaji su forma
za zadovoljavanje zakonskog minimuma, farsa u kojoj se unaprijed
zna za kog se natječaj piše. I k tome se čini sve da vlasnici
“ispravnih” stranačkih knjižica dobiju toliko željenu sinekuru.
Nije tajna da u Karlovcu (koji sigurno nije izuzetak) poželjni
kandidati unaprijed dobivaju odgovore na pitanja za testiranju za
posao. Nije rijetkost stoga da se na natječaj javi samo jedna
osoba, ona za koju je natječaj i raspisan. Ljudi bez knjižice i
veza su shvatili da nema smisla trošiti energiju, vrijeme i živce
na namještaljke od strane sustava koji bi trebao biti garant
protiv istih tih namještaljki.
Kako je bilo u nedemokratsko doba? Osim što je zapravo svatko tko
je htio raditi, posao mogao i dobiti, vrlo slično, članovi
Partije su evidentno bili u prednosti za svaki rukovodeći posao.
U konkretnom slučaju, iz pola stoljeća starog teksta, vidimo da
su stvari funkcionirale gotovo identično. Kod reizbora direktora
mladi obrazovani ljudi se nisu javljali na natječaje iz
jednostavnog razloga jer su to smatrali uzaludnom rabotom. Dakle,
i 1966.-e i 2016.-e, isto s…., drugo pakovanje.
Direktorska mjesta nisu privlačna, Karlovački tjednik, 3.
veljače 1966. godine
Prošlo je tek četrnaest dana od kako su raspisani natječaji za
direktore radnih organizacija u karlovačkom kotaru. Do krajnjeg
roka preostalo je još dva tjedna i u ovom trenutku je nemoguće
dati ocjenu ukupne aktivnosti oko provođenja reizbomosti
direktora u 39 radnih organizacija u karlovačkom kotaru. Ipak
predsjedništvo Kotarskog sindikalnog vijeća dalo je pregled
aktivnosti u sprovođenju ovog najvažnijeg zadatka na kraju prošle
i početku ove godine. Iako je sindikalna organizacija bila
nosilac ove aktivnosti u njoj su surađivale i sve ostale
društveno-političke organizacije.
Koordinacija je bila dobra a suradnja uspješna, ali aktivnost je
u raznim komunama bila različita. Općenito uzevši osnovni
prigovor svodi se na to što se o reizbomosti najviše raspravljalo
na nivou općina, a nije se u dovoljnoj’mjeri prodrlo među radnike
u radne kolektive. Ipak uočeno je i dosta slabosti u ovoj
aktivnosti. Prije svega nesređeni spiskovi uvjetovali su da se do
posljednjeg časa nije znalo koje organizacije, zapravo direktore
obuhvaća reizbornost. Zato je broj takvih organizacija od
prvobitnih 79 smanjen na svega 39. Osim toga uočene su i neke
slabosti kod raspisivanja natječaja. Bilo je pokušaja korištenja
reizbomosti za ostvarenje nekih sitnih ličnih interesa, mnogi
direktori prisustvom raspisivanju natječaja pokušali su
indirektno kontrolirati taj posao, neki su dolazili u općinske
forume s potvrdama da ne podliježu reizbomosti a bilo je i
slučajeva da su pokušavali jer postojeći direktori nisu prema
statutu imali uvjeta za natjecanje. Kod nekih radnih organizacija
su primijetili da se na natječaje vrlo slabo odazivaju. Tako je u
karlovačkoj općini od 11 raspisanih natječaja za direktore do
sada prijavljeno nekoliko kandidata na svega dva natječaja, a
ostalih devet je nakon 14 dana ostalo bez i jedne molbe.
Na sjednici predsjedništva je izneseno mišljenje da postoji
neraspoloženje kod jednog dijela sposobnih mlađih ljudi da se
javljaju na natječaje iako za njih imaju uvjete jer misle da je
već netko “određen” za direktora i ne žele se dovoditi u neugodnu
situaciju. Takva shvaćanja treba razbijati jer nemaju osnova i to
će biti jedan od zadataka društvenih faktora u preostalom
razdoblju. Ocjene dosadašnje aktivnosti ipak nije data na
sjednici predsjedništva. Razlog za to je činjenica da općinske
skupštine u dostavljanju informacija o provođenju reizbomosti
nisu bile u dovoljnoj mjeri političke već uglavnom
administrativne.
Pripremio Tihomir Ivka