20. svibnja bio je zadnji rok da se države članice prilagode EU
direktivi o duhanskim proizvodima po kojoj 65 posto kutija
cigareta mora biti prekriveno strogim upozorenjima i
fotografijama manifestacija bolesti uzrokovanih pušenjem. Nema
sumnje, daleki smo put prevalili i po pitanju osvješćivanja
opasnosti od pušenja u posljednjih četvrt stoljeća. Od
rotirajućih visokih pepeljara na bolničkim hodnicima kojih se
sjećaju i srednje generacije, sportskih događaja u ŠSD kad se od
duhanskog dima nije vidjelo na suprotnu tribinu, aluminijskih
čikobernica u kupeima željezničkih vagona i informativnih
televizijskih emisija gdje i voditelji i gosti “hladno” otpuhuju
dimove i tresu pepeo u pepeljare pred kamerama u studiju, do
gotovo apsolutnog protjerivanja cigarete iz javnih prostora.
Dobro, nije kao u Americi gdje se na pušače gleda gotovo kao na
ozbiljne psihopate, ali cigareta je s razine političkih vlasti
stjerana u kut iz vrlo praktičnog razloga: duhanska industrija i
dalje donosi mnogo novca u državne proračune, ali liječenje
bolesti uzrokovane pušenjem izbijaju iz istih tih proračuna možda
i mnogo više sredstava. No, Hrvati se ne daju. Prema zadnjem
istraživanju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, među vodećim
smo pušačima u svijetu. Svaka treća osoba u Hrvatskoj starija od
15 godina puši, prosječno 16 cigareta na dan. To potvrđuju i
istraživanja Eurostata koji kažu da smo po pušenju treći najgori
u Europi.
Dakle, promijenili smo zakone, poradili na edukaciji, uveli
ograničenja i zabrane, ali suštinski kod nas je i sve i dalje
isto kao i u vrijeme teksta u nastavku kad je veći problem
pušenja u kinu bila činjenica da se čikovi gase na tapecirungu
stolica i što se od gustoće dima slabije vidi na ekran, nego
mogućnost da netko zaradi rak pluća.
“Pepeljare u kinu?”, Karlovački tjednik, 2. rujna
1976.
Ne zna se točno kad je u bilo kojoj od karlovačkih kino-dvorana
pripaljena prva cigareta. No, izgleda da je još manje poznato kad
će (naravno, u spomenutim dvoranama), biti pripaljena i
posljednja cigareta. Čak bi i vjerojatnije bilo pretpostaviti da
će se na “poleđini” svake stolice (u svim karlovačkim
kino-dvoranama), montirati pepeljare kakve su donedavno (dok je
to još bilo dopušteno), bile “ugrađene” na stolicama u autobusima
za međugradski saobraćaj. To bi, naime, bilo bolje rješenje nego
li dopustiti gledaocima pušačima da, kao da je to sasvim
normalno, gase cigarete jasno, za vrijeme predstave, na stražnjoj
strani naslonjača stolice u redu ispred. Nije potrebno isticati
kakvu to “sliku” daje dvorani i određenom broju gledalaca te na
žalost, i samom kino-poduzeću. Još manje je pak potrebno govoriti
o opasnostima do kojih dovode sadašnji gledaoci-pušači u
sadašnjim uvjetima (bez pepeljara)! Sva dosadašnja nastojanja
Kinematografskog poduzeća Karlovac, da pisanim ili izgovorenim
upozorenjima, čak i uz intervenciju predstavnika Službe javne
sigurnosti, “iskorijeni” pušenje u dvoranama, nisu uspjela. Što
se i da li se može još nešto protiv pušenja koje u kino-dvoranama
“zamućuje” i projekciju filma, onečišćuje zrak itd., teško je
doduše reći. No, ostaje činjenica da ni nakon svih “mjera” što ih
je poduzelo, kino-poduzeće nije u stanju samo riješiti taj
problem koji tako eto, polako ali sigurno postaje – društveni
problem.
Pripremio Tihomir Ivka