Svašta ćemo još iskusiti što davno ili nikad iskusili nismo s ovim korona virusom koji nas stišće i plaši u svojoj fantomskoj nevidljivosti. Između ostalog i u ograničavanju kretanja.
Zadnji put smo dozvolu za izlazak iz grada morali tražiti za
vrijeme Domovinskog rata i to, ako nas sjećanje ne vara, ne svi
već samo vojni obveznici. I tada se moglo nastradati u iznenadnom
topničkom napadu na grad što je kroz četiri godine rata postalo
uobičajeno poput iznenadnog pljuska ili tuče, ali vlasti nisu kao
danas apelima pozivali građane da ostaju što više u sigurnosti
kuća.
Život je tekao dalje, ali uveden je policijski sat što je značilo
potpunu zabranu kretanja za civile u noćnim satima. Na sreću, u
policiji nije nikome palo na pamet da to učini i za vrijeme ove
ugroze, jer se pokazalo da su građani zasad dovoljno odgovorni.
Prijetnja je ozbiljno shvaćena i bez strogih zabrana; ako u
večernjim satima prođete grad uzduž i poprijeko izglednije je da
ne vidite nikoga nego da vidite nekoga na cesti.
I prije Domovinskog rata postojala su u vrijeme mira ograničenja
kretanja kao odgovor na krize, ne nužno stvorene unutar bivše
Jugoslavije. Iako bi se većina složila da je svijet postao
globalno selo s ustoličenjem Interneta kao svemoćnog sredstva
povezivanja i preseljenja gro svjetske proizvodnje u
komunističko-kapitalističku Kinu, ovi su prostori osjećali na
svojoj koži globalne krize i davno prije.
Tako je bilo i s naftnom krizom 1979., tako zvanom “drugom
naftnom krizom” kao posljedicom početka Iranske revolucije i
kasnijim ratom između Iraka i Irana koji će potrajati punih osam
godina. Nafta je na svjetskim tržištima bitno poskupjela i svijet
se suočio s nestašicom.
Jugoslavija je na problem odgovorila redukcijama, odnosno
pokušajem da se smanji privatna potrošnja na najmanju moguću
mjeru. Uveden je sistem vožnje “par-nepar”, što će reći da su se
jedan dan vozili auti s neparnim zadnjim brojem (tada su
registarske pločice imale samo redne brojeve, npr. KA 102-84), a
drugi s neparnim.
Kako je jedna od krilatica prošlog političkog sustava bila “snađi
se druže”, ljudi su to i činili. Na razne su načine zaobilazili
primjenu propisa što je rezultiralo razočaravajućim rezultatima
kao što je vidljivo iz teksta u nastavku.
“115 zahtjeva za naljepnice”, Karlovački tjednik, 4.
listopada 1979.
Nadležnom organu Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove u
Karlovcu i dosad je podneseno 115 zahtjeva za izdavanja rješenja
kojima se izuzimaju od primjene odredbi Zakona o ograničenju
upotrebe i kretanja osobnih i drugih vozila.
Radi se , naime, o izdavanju naljepnica koje omogućavaju vožnju u
dane kada je zabranjeno kretanje vozila. Stalne ili privremene
naljepnice dosad je dobilo 64 vlasnika automobila i drugih radnih
organizacija i građana ove dvije komune. Broj zahtjeva bio bi
puno veći ako bi se obzir uzeli i zahtjevi, koje su uglavnom
građani povukli nakon što su se uvjerili da ne mogu biti izuzeti
od primjene odredbi tog zakona.
Naime, želeći riješiti neke svoje privatne probleme mnogi građani
pokušali su dobiti naljepnice koje su, međutim, strogo
ograničene. Tako su neki privatni ugostitelji, autoprijevoznici i
građani kojima je, po njima, neophodna svakodnevna liječnička
pomoć nastojali ishoditi naljepnice. Pribjegavalo se svemu i
svačemu u tumačenju ovoga “prava”, ali uzalud.
Ukupno su odbijena 24 zahtjeva, dio ih je još u rješavanju,
radnih organizacija i građana koji ne ispunjavaju uvjete Uputstva
o primjeni zakona. Pomalo začuđuje da još uvijek dio građana ne
shvaća intenciju zakonskog propisa o ograničavanju prometa, čiji
je cilj da zajednički, zbog energetske krize i visokih cijena
nafte, uštedimo što više goriva, benzina i ostalih naftnih
derivata. Zato i jesu ovako strogi uvjeti za dobivanje naljepnice
“par-nepar”
foto: KAfotka.net
Dosadašnja praksa u radu OSUP-a u Karlovcu i Ozlju ukazuje da
moramo preispitati podnošenje zahtjeva i dati svoj prilog štednji
goriva koja se provodi u čitavoj zemlji.