Potrošačko društvo, kapitalizam, otvorene granice, slobodan uvoz, uključivanje u tokove Europske granice…, sve to pomalo dovelo je do situacije da više ne oskudijevamo u ničem nebitnom. O bitnom bi se dalo razgovarati.
Danas ne fali kave, stranih krpica, tehničke robe ni automobila
kao što je to bio slučaj u sustavu prije ovog s imperativom
štednje, a ne potrošnje. Ali, zato danas doći do bitne stvari kao
što je stan koji je u socijalizmu za većinu zaposlenih bio
samorazumljivo i ne preskupo pravo, je mnogima danas samo želja
ili financijska robija do kraja radnog vijeka.
Teško je procijeniti što je bolje, stajati u redu za svaku
sitnicu i čekati da se police trgovina napune osnovnim
potrepštinama, ali imati siguran posao do mirovine, stan,
“fićeka” i pravo na ljetovanje u radničkom odmaralištu na moru,
ili imati pekaru iza svakog ćoška gdje se želudac može napuniti
ugljikohidratima od 10 kuna, ali strepiti za posao i sanjati o
ljetovanju. Kad smo kod pekara na svakom ćošku, uzmimo primjer
kruha. Danas smo toliko bogati da ga (po zadnje dostupnim
podacima iz 2017.) bacamo svaki dan 160 tona! Toliko smo bogati
da uz sve masovniju domaću proizvodnju kruha (imamo skoro tisuću
pekarskih tvrtki i još oko 2500 pekarskih obrta), svake godine
uvozimo sve više kruha, prošle godine u vrijednosti gotovo 100
milijuna eura.
Izgleda da u bilo kojem sustavu mi ne znamo naći zlatnu sredinu.
Nije normalno ovo naše sadašnje rasipanje i uvoz nečeg što znamo
i možemo proizvesti sami, ali nije normalna ni druga danas
nezamisliva krajnost nestašice kruha. Doduše, kao što je vidljivo
iz teksta u nastavku, do nestašica kruha u socijalizmu nije
dolazilo zbog nedostatka sirovina, nego su prije trgovci i
proizvođači valjda smatrali da je bolje da građani ostanu gladni
nego da se neprodani kruh baca.
Nesporazumi uzrokuju nestašice, Karlovački tjednik. 11. veljače
1982.
Iako je prije nekoliko mjeseci pokrenuta zajednica akcija
proizvođača kruha i trgovaca oko boljeg snabdijevanja, do danas
nije mnogo učinjeno. Nestašice kruha su ponovno sve prisutnije.
podaci iz “Žitoproizvoda” također idu u prilog tvrdnji da na
tezgama ima manje kruha nego do sada, jer dnevna proizvodnja
iznosi 27 tona, iako je kapacitet pekare daleko veći.
Velik dio krivice snose trgovci, koji ne poštuju dogovore
prihvaćene prije nekoliko mjeseci. Da se podsjetimo, prošle
godine vijeće potrošača i korisnika usluga iniciralo je razgovore
s predstavnicima “Žitoproizvoda” i poslovođama svih trgovina, i
tada je dogovoreno da poslovođe svakodnevno naručuju kruh, kako
bi ga uvijek bilo, i da se spriječi bacanje neprodanog kruha.
Poslovođe su tada informirane o ukidanju povrata kruha u
“Žitoproizvod”. Ukidanje povrata kruha bio je jedan od glavnih
uzroka zbog kojeg su trgovci počeli naručivati manje količine
kruha. Doda li se tome mala marža koju trgovine dobivaju za
prodaju kruha, situacija postaje jasna.
S druge strane, kad trgovinama ponestane kruha, naknadno se šalju
narudžbe u “Žitoproizvod” i ukoliko nema kruha u pekari, nastaju
problemi.
Zbog ukinutog povrata kruha i preuzimanje rizika za neprodane
količine, trgovce se u jednu ruku može razumjeti. Ipak, čudi
podatak da u popodnevnim satima i nedjeljom ujutro, u velikom
broju trgovina ne mogu se kupiti specijalne vrste kruha. Trgovci
to opravdavaju visokom cijenom zbog koje kupci nerado kupuju
takve vrste kruha. Računica, međutim, pokazuje nešto drugo.
Naime, ove vrste kruha trajnije su od klasičnih i svježinu
zadržavaju tri do četiri dana, pa ga se ne baca drugi dan kao
bijeli i crni kruh.
Karlovac je inače slabo prihvatio specijalne vrste kruha, iako im
je hranjiva vrijednost daleko veća od klasičnih. Primjera radi, u
Rijeci i Zagrebu od ukupnih količina 70 posto čine specijalne
vrste kruha. U Karlovcu je obrnuto. Velika je potražnja i za
crnim kruhom kojeg također nema dovoljno. U “Žitoproizvodu” tvrde
da proizvodnja crnog kruha ovisi prvenstveno o narudžbama
trgovaca.
N kraju, ceh nesporazuma između prodavača i proizvođača kruha
plaćaju potrošači, posebno u kasnim popodnevnim satima i
nedjeljom.