Što gube Karlovčani danas trebalo bi ispitati u Nalaznom uredu PU karlovačke, što su gubili prije 60 godina i pronalazili u Uredu za nađene stvari koji je tada bio civilni, a ne policijski, pročitajte u nastavku.
Kad danas nešto izgubimo ili nam je netko nešto otuđio imamo
načina razglasiti što nam se dogodilo i uz malo sreće dobiti to
nazad. Isprave, prijevozna sredstva, garderoba, kućni ljubimci,
svega se toga može naći prije svega na društvenim mrežama i na
dalje sveprisutnom Facebooku. Pa ima tu i portala koji će
razglasiti da se nešto traži, mogu uskočiti i radio stanice. Isto
to možemo učiniti ako nešto nađemo.
S kućnim ljubimcima je vjerojatno lakše, pravi vlasnici će se
obično jedini javiti, s novčanicima gdje postoje osobni podaci je
još lakše, ali što ako na cesti nađete novac u torbi ili vrećici
za kojeg se ne može znati čiji je, a vas je napao trenutak
altruizma? Facebook i slične metode ne dolaze u obzir jer
će vam se javiti sto “vlasnika”. Zaista kuda se nose pronađene
vrijednosti za koje se ne zna vlasnik? Guglanje je pomogle jer
svako malo tu i tamo mediji zabilježe nečiju dobrotu i moralnost
u kojem stoji i taj detalj. Ljudi novac nose u policiju. OK, ali
onda se otvara pitanje što se događa s novcem ako se vlasnik ne
javi ili ne utvrdi? Tu nam pomaže zakon, s obzirom da je Hrvatska
(pre)normirana zemlja i takve stvari su jasno regulirane.
U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stoji da se za
nađenu stvar vlasnik nalazniku ima isplatiti 10 posto
vrijednosti, a ako se nakon godinu dana vlasnik ne pojavi
nalaznik stječe pravo da uzme tu stvar. Dakle, to se tiče i
novca. Da ne bi sve bilo sasvim jasno i da ostane otvoreno za
tumačenja zakonodavac je dva članka dalje uz “stvar” definirao
pojam “blago” koje se tretira malo drugačije nego stvar. Dakle,
“blago” je definirano kao “novac, dragocjenosti i druge stvari od
vrijednosti koje su bile skrivene tako dugo da se više ne može
utvrditi tko im je vlasnik”. U slučaju da nađete “blago” po
zakonu nemate mogućnosti da vam ga se preda ili vrati, ali imate
pravo na naknadu čija je definicija u zakonu toliko komplicirana
da vam treba advokat da odgonetne njenu visinu.
I onda se prije osam godina dogodi slučaj na šibenskom području u
kojem je nakon godine dana što se vlasnik nije javio, pošteni
nalaznik od policije zatražio da mu se nađeni novac po zakonu
preda. U policiji su mu rekli da to ne mogu učiniti jer su zakon
tumačili tako da novac nije stvar nego “blago” iako nije ispunjen
zakonski uvjet po kojem je blago “bilo skriveno tako dugo da se
više ne može utvrditi vlasnik”. Ne zna se kako je slučaj završio,
ali takve vijesti nekako ubijaju želju za poštenjem.
Stare novine otkrivaju da su ljudi i prije gubili stvari, kad je
stvari bilo neusporedivo manje i kad je život bio puno sporiji, a
time su i ljudi trebali biti manje smušeni i pod stresom
svakodnevnih obaveza. Što gube Karlovčani danas trebalo bi
ispitati u Nalaznom uredu PU karlovačke, što su gubili prije 60
godina i pronalazili u Uredu za nađene stvari koji je tada bio
civilni, a ne policijski, pročitajte u nastavku.
Zaboravljivi Karlovčani, Karlovački tjednik, 23. veljače
1961.
U sobu je uletjela žena, očito uzbuđena.
– Je li možda pronađena novčarka crne boje? Izgubila sam je
jučer. U njoj sam imala manju svotu novca i sve dokumente.
Službenik je pogledao u knjigu izgubljenih i nađenih stvari. Malo
je listao i…
– Nađena je drugarice. Upravo ju je jutros donio jedan drug.
Žena je sva sretna obavila formalnosti i uzela novčarku toplo
zahvalivši.
– Tako je kod nas svaki dan, kaže Krsto Marić, referent za
izdavanje osobnih karata i šef nalaznog ureda. Ljudi su neoprezni
i zaboravljivi. Često ostavljaju stvari u žurbi po trgovinama, u
Domu narodnog zdravlja ostavljaju zdravstvene knjižice, u bolnici
također…
Ljudi gube sve što se može izgubiti: kovčege, vjetrovke,
balonere, bicikle, kišobrane (ne samo profesori!), ključeve…
Često gube novčarke i legitimacije. Do sada je u nekoliko navrata
pronađena veća svota novaca. Milica Rebić, trgovački pomoćnik,
našla je i predala u ured 16,900 dinara, milicioner Ivan
Cvitković našao je i predao svotu od 29 tisuća dinara.
Razgledamo sobu u kojoj se čuvaju nađene stvari. Ima tu svega.
Desetak novih vreća, jedna ručna kolica, nove ženske sandale, dva
bicikla od kojih je jedan sasvim nov…
– Imali smo zanimljivih nalaza, kaže drug Marić. Do sada su ljudi
između ostalog našli i prijavili troje djece (!), jedno tele,
jedno ždrijebe, dvije svinje…
Da li vam nesvjesni pojedinci pokušavaju podvaliti?
_ Vrlo rijetko. Jednom je jedan slastičar donio oko 8 tisuća
dinara koje je našao. Nakon nekoliko dana, vjerojatno kad mu je
zatrebalo, došao je ponovno i rekao da mu je učenik ukrao taj
novac i sakrio ga. Kad smo ga upozorili da bi zbog toga mogao
odgovarati, odustao je od traženja.
Svaki nalaznik ima pravo na nagradu u visini od 15 posto
vrijednosti nađenog predmeta. Mi to obično ostavljamo samim
strankama da se nagode. Ponekad se desi da netko ukrade neki
predmet i da tako dobije nagradu
Imali smo takav slučaj sa jednom svinjom. Ali to su vrlo rijetki,
iznimni slučajevi.
Poteškoća je u tome što mnogi ljudi kada nađu neki predmet, ne
znaju kamo ga treba odnijeti. To se naročito odnosi na mnoge
trgovine. U tom slučaju spremaju predmete i čekaju da se vlasnici
jave. No to nije dozvoljeno. prema propisu svaka pronađena stvar
mora se vratiti u nalazni ured. Zato objavljujemo adresu ureda:
Mihovilićeva ulica broj 1, prvi kat soba 14.