Situacija je grozna, ali danas je u kućna četiri zida puuuno manje dosadno biti sam sa sobom nego prije samo 20 godina, a kamoli prije 50 ili 60
Čini se da ćemo iz 2020. godine sa sobom ponijeti obogaćeni
rječnik zahvaljujući ovoj agoniji od pandemije kojoj se i dalje
ne nazire kraja. Među pojmovima i riječima što su ušli u
svakodnevni govor, svakako će se naći i engleska “lockdown” za
koju u hrvatskom zapravo nema pravog prijevoda. Ona u engleskom
može, ovisno o kontekstu, značiti i “izolacija” i
“zaključavanje”.
Mi se u zadnjim mjesecima nalazimo negdje između izolacije i
zaključavanja, pa je možda bolje ne prevoditi je uopće. Lockdown
u blažem ili doslovnom smislu, nam donosi teške gospodarske
kušnje, manju gospodarsku aktivnost, manje kretanja, manje
potrošnje, pravo čistilište za mnoge nekad lukrativne
djelatnosti, a sad na rubu propasti. Ali i još nešto, pravi je
pakao za mlade koji više nemaju gdje za izaći i zabavljati se.
Osuđeni su na socijalnu distancu kao i svi ostali, i na više
provođenja vremena u stanu ili kući mimo vlastite volje. Zadnji
put nešto slično se dogodilo za vrijeme Domovinskog rata i
stalnih uzbuna, barem ovdje u Karlovcu, i provođenja dana i noći
u podrumima i skloništima.
Nekako se preživjelo to zlo, pa će valjda i ovo. Posebno ako
imamo na pameti da je svijet tehnološki u tih tridesetak godina
otišao nezamislivo naprijed. Treba se sjetiti da je do 2000.
mobitel bio rijetkost, kao i oni koji su se služili internetom.
Bilo je to vrijeme kad smo još čekali kod fiksnog telefona da nas
prijatelji nazovu. SMS poruke tamo negdje oko 2005. su bili nova
revolucija u svakodnevnom komuniciranju.
O društvenim mrežama da ne pričamo. Danas ne možemo zamisliti
život bez njih, a prije samo desetak godina na ovim prostorima
rijetko tko se koristio Facebookom. Iako su razne forme
ograničavanja druženja u cilju sprječavanja širenja virusa noćna
mora za mlade, činjenica jest da trebaju samo stisnuti gumb ili
dotaknuti ekran da bi došli do svojih prijatelja, do filmova,
glazbe, serija, video igrica…
Situacija je grozna, ali danas je u kućna četiri zida puuuno
manje dosadno biti sam sa sobom nego prije samo 20 godina, a
kamoli prije 50 ili 60. Svako vrijeme nosi svoje, ali teško se
oteti dojmu (i na osnovu teksta u nastavku), da je nekad davno
mladima teže bilo popuniti slobodno vrijeme kad nije bilo
nikakvih ograničenja ni pandemija, nego danas kad smo natjerani
da provodimo većinu vremena u kućama i stanovima.
“Dosađuje li se omladina u Karlovcu?”, Karlovački
tjednik, 5. prosinca 1963.
Možda izraz “slobodno vrijeme” bolje odgovara od izraza “zabava”
jer ne može biti govora o nekoj razonodi ako, na primjer,
polovica posjetilaca ode s plesa u istom raspoloženju kao i
navijač s nogometne utakmice koju je njegov klub izgubio.
Plesne večeri koje se jednom tjedno (nedjeljom), održavaju u
Hrvatskom domu posjećuje u prosjeku 250 ljudi. Nije teško
utvrditi da ovamo dolaze uglavnom ista lica. Može se zaključiti
da se plesom, iako je to njihova glavna razonoda, zabavlja vrlo
mali broj omladine.
Odmah se nameće pitanje kako ostali provode svoje slobodno
vrijeme. Na ovo pitanje nije baš lako odgovoriti, ali može se
reći da se ili dosađuju na špici u Radićevoj ulici, ili ne
propuštaju ni jedan film, ili pak ostaju kod kuće.
No, izostavili smo jednu vrstu provoda koja, iako prezrena,
najviše primamljuje. To su žurovi (za one malo mlađe – žur je
tulum – op.a.).Vlada uvjerenje da nitko neće propustiti priliku
ako mu roditelji odu od kuće da napravi žur. Zašto je žur tako
popularan?
Da li zbog toga što se primjećuje da mladi, s jedne strane
pokazuju naklonost za intimnost, a na drugoj priličnu
zatvorenost? Sva nezainteresiranost koju oni pokazuju gubi se na
žuru. Svima se čini da je intimnost koja vlada na takvim zabavama
zagarantirana. Onda se uz pomoć alkohola iz čiste zabave ili
nečeg drugog rade takve stvari koje nisu u skladu s moralom naše
stvarnosti. Otuda valjda i loše mišljenje o žurovima.
Ali ima i obratnih slučajeva gdje je “štimung” takav da
predstavlja rekreaciju. Nedavno smo čuli i ovu priču. Grupa
mladića, njih desetak, napravila je žur bez ijedne djevojke i šta
je bilo? Igrali su se pokvarenog telefona. Svi kažu da se odavno
nisu tako zabavljali. I ova priča možda donekle govori zašto su
žurovi popularni.
Međutim, i pored toga što su nekima žurevi glavna zabava, mnogi
se žale da im je i tamo dosadno, pa se većini karlovačke omladine
Radićeva ulica i kinematografi glavni i jedini oblik razonode.
Međutim, i to izaziva dosadu. Ova se riječ veoma često čuje.
Dakle, dosadno je i onima na plesu i onima na žuru i onima u
Radićevoj ulici.
I šta se događa? Oni u Radićevoj iz dosade stavljaju kutiju s
ciglom nasred ulice i čekaju tko će od prolaznika u nju udariti,
a kad je netko pogodi, nastane urnebesan smijeh. sa strane se
onda čuju primjedbe: “Evo šta radi današnja omladina”.
Međutim, vjerojatno malo njih zna da to omladina radi iz dosade.
Rekli smo i da je i onima na žuru dosadno. Šta se onda tamo
dešava? Iz dosade se radi koješta zbog čega o žurovima među
starijima vlada vrlo loše mišljenje…
Sve se dakle svodi na to da je karlovačkim mladićima i djevojkama
prilično dosadno. Otkuda ta dosada?
Kriza u koju je zapao kulturno-zabavni život karlovačke omladine
nije za podcjenjivanje. Posljednje ispade nekih omladinaca upravo
treba shvatiti kao posljedicu nedovoljnih mogućnosti za
kulturniju razonodu. Lokali i krčme sve su više ispunjene mladim
ljudima kojim a doista ne odgovara tamošnji ambijent.
Šta treba uraditi na tom polju? O tome bi s moglo puno pisati,
ali krajnji cilj cijele djelatnosti na poboljšanju
kulturno-zabavnog života trebalo bi da ukloni pojam dosade iz
vidika mladih karlovačkih ljudi. U suprotnom, mogli bi da budemo
svjedoci i gorih stvari.