Kad bi se u privatnom sektoru zadovoljstvo radnika mjerilo pritužbama sindikalnim povjerenicima, tužbi sudovima, obustavama rada iz protesta, odnosno štrajkovima, onda bi mogli zaključiti da je kapitalizam u Karlovcu (i Hrvatskoj) pravi ra
Kad bi se u privatnom sektoru zadovoljstvo radnika mjerilo
pritužbama sindikalnim povjerenicima, tužbi sudovima, obustavama
rada iz protesta, odnosno štrajkovima, onda bi mogli zaključiti
da je kapitalizam u Karlovcu (i Hrvatskoj) pravi raj. Naime, ne
sjećamo se kad je netko štrajkao u privatnom sektoru. Ili je raj
ili je u pitanju strah i činjenica da je sindikalno organiziranje
na mnogo perfidnih načina umrtvljeno i(li) nepisanim pravilima
definirano kao nepoželjno ponašanje u privatnim radnim
kolektivima, posebno tamo gdje bi to imalo najviše smisla, u
firmama s puno radnika.
S druge strane, štrajkaju učitelji, liječnici i medicinske
sestre, tu i tamo drugi državni službenici ili zaposlenici vezani
uz lokalnu upravu i samoupravu koji po defaultu imaju više plaće
nego većina radnika u domaćim privatnim firmama i podružnicama
stranih velikih korporacija.
Demokracija i kapitalizam bi nekako po definiciji trebali biti
okruženje gdje je javno izražavanje nezadovoljstva na poslu
plaćom ili nekim drugim razlozima normalno i često. S druge
strane, žalbe i štrajkovi u prošlom sistemu bi trebale biti tabu,
nešto nezamislivo. U jednostranačkoj diktaturi s gospodarstvom u
rukama države kao okvira te diktature sloboda govora nije bila
zagarantirana, a dizanje glasa je uvijek moglo biti protumačeno
pobunom protiv sistema. Pa ipak, stare novine pune su priča o
pritužbama radnika, a strojeve su radnici u štrajku gasili često
u tvornicama koje su istim tim radnicima dodjeljivale stanove i
slale ih za “siću” u njihova odmarališta na moru. Kako to?
Donosimo primjer star trideset godina u kojem se plastično
opisuje zbog čega se to radnici žale. Prvi razlog je i dalje u
obilatoj primjeni u javnom sektoru, vlasti kao da su ga prepisale
iz socijalističkog priručnika navodno nepoželjnih ponašanja, a
drugi je tek sjećanje na neka druga vremena. Naime, danas se
radnici ne mogu žaliti da ih poduzeće zaobilazi na listama za
dodjelu stana iz jednostavnog razloga jer smo od izbora od 1990.
nadalje većinski odlučili da je “dodjela stana” neprihvatljiva
praksa i socijalistička utopija. Bez obzira što je desetljećima
funkcionirala prilično dobro i što zbog nje gotovo 90 posto
Hrvata živi u vlastitoj nekretnini.
“Žalbe u porastu”, Karlovački tjednik, 15. siječnja
1981.
Broj radnika koji se žale karlovačkom Općinskom sindikalnom
vijeću sve je veći. U tijeku prošle 1980. godine na tu adresu
upućeno je oko dvjesto žalbi, što usmenih što pismenih.
U većini slučajeva Općinsko sindikalno vijeće putem svoje pravne
službe uspješno rješava nastale sporove. Međutim, nerijetko su te
odluke neefikasne pa dolazi do šikaniranja i vrijeđanja te
omalovažavanja radnika u ostvarivanju prava pa u nekim sporovima
moraju intervenirati i republički, pa čak i savezni organi.
Uglavnom do takvih pojava dolazi onda kada radnici zatraže
zaštitu ili ostvarivanje svojih prava izvan radne organizacije,
kada se obrate sindikalnom vijeću, Sudu udruženog rada ili
društvenom pravobraniocu samoupravljanja. Takvi postupci najčešće
se shvaćaju kao lični obračun, kao udarac radnoj organizaciji, a
da se pritom ne shvaća da je zaštita prava izvan kolektiva
također jedno od usvojenih načela zaštite prava radnika.
Među žalbama najviše ih je iz oblasti zapošljavanja . U njima se
upozorava da su natječaji (pogotovo oni za uslovno bolja radna
mjesta), namješteni i da je u takvim slučajevima institut
natječaja formalan. Nadalje se upozorava na namještanje uvjeta
natječaja prema kandidatima te na veze, protekcionizam i
rodbinske veze prilikom zapošljavanja. Tokom 1979. godine gotovo
da i nije bilo žalbi u tom smislu, međutim prošle 1980. došlo je
do njihova osjetnog porasta. U prilog tome navest ćemo podataka
da je na oko 1300 ostvarenih radnih mjesta došlo čak 120 žalbi,
praktički na svaki deseti natječaj jedan žalba.
Tijekom prošle godine došlo je do osjetnog smanjivanja žalbi koje
se odnose na raspodjelu stanova i sredstava za individualnu
stambenu izgradnju. Međutim, problemi na koje radnici ukazuju
isti su kao i ranijih godina. Najčešće se ne poštuju utvrđene
rang liste. One se prema tko zna prema kakvim potrebama
pojedinaca mijenjaju i prilagođavaju, tako da oni radnici koji su
bili među kandidatima ostaju bez stana. U nekim sredinama se
često izigravaju propisi i tako zvanim kadrovskim potrebama.
Dosta ih se proglašava neophodnim kadrovima i na taj način
ostvaruju pravo na stan.
Na temelju analize Komisije za predstavke OK SKH Karlovac
proizlazi da su najčešći uzroci predstavki i žalbi nerazvijeni
samoupravni odnosi, nedovoljno informiranje i nepoznavanje
vlastite radne sredine i nedovoljno regulirana prava radnika. Sve
to, ocjenjuje komisija, dovodi do loših međuljudskih odnosa,
grupašenja pa čak i zastranjivanja pojedinaca koji se žale na sve
i svašta i ne mogu se uklopiti. Zbog toga ima radnika koji u
svoju radnu sredinu nemaju povjerenja, ne mogu se pouzdati u
nadležne samoupravne organe da će njihov problem biti dovoljno
ozbiljno i objektivno razmotren, pa traže zaštitu svojih prava u
pravilu izvan radnog kolektiva.