Kako je boračku mirovinu onda pola stoljeća kasnije moglo primati 107 tisuća ljudi i pored zakona koji je bio mnogo stroži od ovog kojeg imamo sada i novog kojeg sprema Medved?
Nakon samo tri godine stiže novi Zakon o braniteljima, a njegova
najveća novost je da se ponovno može ostvariti status HRVI za one
koji su to propustili ostvariti do 2009. kad je povučena crta.
Ministar Medved smatra da još ima dosta onih koji zbog preduge
procedure procjene invaliditeta (misli se tu uglavnom na one s
manifestacijom PTSP-a), nisu ostvarili taj status, a mnogi su u
međuvremenu i umrli. Pa je ministar smislio da su procjene u
zdravstvenim ustanovama bez veze i namjerio to uzeti pod svoje,
davati rješenja o invalidnosti na osnovu procjene komisije koju
će odrediti Ministarstvo branitelja.
Uz to, novi zakon proizvest će još novih branitelja jer se kani
olakšati status priznavanja braniteljskog statusa naoružanim
pripadnicima Narodne zaštite koji su nastavili sudjelovati u
Domovinskom ratu kao pripadnici Oružanih snaga, ali nisu
prikupili sto dana borbenog sektora. To znači da će takvima koji
su već otišli u mirovinu po općim propisima naknadno mirovina
obračunati po Zakonu o hrvatskim braniteljima što bi moglo
značiti povećanje mirovine.
Hrvatska trenutno isplaćuje 72 tisuće braniteljskih mirovina u
prosječnom iznosu od 5.900 kn. Uz to, oko 46 tisuća branitelja
koji su otišli u starosnu mirovinu po općim propisima, prima
zagarantirani dodatak po Zakonu o braniteljima u slučaju da im je
mirovina po općem propisu bila manja od braniteljskog minimuma 40
posto od prosječne plaće u RH, odnosno trenutno oko 2.800
kn.
S godinama, kako će braniteljska populacija stariti, sve više
korisnika bi po ovom ključu moglo koristiti tu beneficiju. Svaki
sustav štiti one koji su se za njega oružjem borili, to je do
neke mjere normalno ako se ne manipulira, s tim da je
civilizacijski standard da se takva prava ne oduzimaju i onima
koji su slične povlastice zaradili u prošlim sistemima izvan
teritorija RH. Tako Hrvatska osim svojih branitelja, plaća po
posebnim propisima mirovine pripadnicima vojske druge države,
HVO-a, pripadnicima tako zvane domovinske vojske, odnosno
domobranima i ustašama, pa onda i borcima iz NOB-a.
Da se ovakvo “ratno” pravo uvijek zloupotrebljavalo govori i
činjenica da je, prema dostupnim podacima HZMO-a 1994. godine u
Hrvatskoj isplaćivano čak 107 tisuća mirovina po osnovama prava
partizana iz 2. svjetskog rata. Danas ih je – s prosječnom
mirovinom od 2.930 kn – ostalo svega 8.800 jer je vrijeme
učinilo svoje.
Ovih 107 tisuća, bez obzira što su pravo na mirovinu boraca iz
NOB-a nasljeđivale njihove udovice je nevjerojatan iz lako
izračunljivih razloga. Prvo, pravo na boračku partizansku
mirovinu bilo je – barem na papiru – teže dobiti negoli danas o
čemu svjedoči tekst u nastavku. Za razliku od Zakona o
braniteljima gdje je važno sudjelovanje u borbenom sektoru bilo
gdje i bilo kada između 1990. i 1995. u dužini od najmanje sto
dana, za partizansku mirovinu osnovni je uvjet bio pristupanje
partizanskom pokretu prije 9. rujna 1943. Problem je u tome što
je u partizanima u Hrvatskoj 1943. bilo oko 120 tisuća ljudi.
Kako je boračku mirovinu onda pola stoljeća kasnije moglo primati
107 tisuća ljudi i pored zakona koji je bio mnogo stroži od ovog
kojeg imamo sada i novog kojeg sprema Medved?
Doduše, ovaj uvjet za pristupanje prije 9.9.1943. (dan
kapitulacije Italije kad je već bilo izvjesno da će nacisti i
njihovi ustaški sluge završiti isto), objavljen je u Karlovačkom
tjedniku 1961. godine. Tko zna što se do 1990. događalo po
pitanju zakonskih odredbi i “relaksiranju” uvjeta. Nema sumnje, i
SUBNOR (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) je
morao imati svog Medveda i komisije koje se nisu zamarale
procedurom.
“Uvjeti za mirovinu”, Karlovački tjednik, 19. siječnja
1961.
U rubrici “pravni savjeti”, Karlovački tjednik postavlja pitanje
“Ima li učesnik narodnooslobodilačkog rata, koji je stupio u
narodnooslobodilačku borbu dne 9.9.1943, pravo na boračku
imovinu” i na njega odgovara:
Nema. Pravo na boračku mirovinu može ostvariti samo onaj učesnik
narodnooslobodilačkog rata koji ispunjava uvjete:
1. da je stupio u narodnooslobodilačku borbu prije 9.9. 1943., i
da mu se sve vrijeme od dana u stupanja u borbu do 15. 5. 1945.
godine priznaje u mirovinski staž u dvostrukom trajanju.
2. da je navršio 55 godina života (muškarac), odnosno 50 godina
života (žena).
3. da ima najmanje 15 godina mirovinskog staža, a od tih 15
godina mirovinskog staža najmanje 10 godina mora biti radni staž.
Iznimno, pravo na boračku mirovinu može posebna republička
komisija priznati onom učesniku narodnooslobodilačkog rata, koji
nema navršenih 55 godina života, ako ispunjava dva gore navedena
uvjeta pod 1. i 3. i ako je to s obzirom na njegovo opće
zdravstveno stanje i radnu sposobnost potrebno.
Pravo na mirovinu stječe bez obzira na godine života učesnik
narodnooslobodilačkog rata, koji je stupio u borbu prije
9.9.1943. godine i kojem se sve vrijeme od dana stupanja u borbu
do 15.5.1945. godine priznaje mirovinski staž u dvostrukom
trajanju, kada navrši 35 godina mirovinskog staža (muškarci),
odnosno 30 za žene.
Ni u kojem slučaju ne može se priznati pravo na boračku mirovinu
onom učesniku u narodnooslobodilačkom ratu, koji je stupio u
borbu nakon 9.9.1943. ili kasnije, kao ni onom koji nema najmanje
15 godina mirovinskog staža.