Bez obzira na dekrete i poželjno ponašanje, (normalni) ljudi uvijek pružaju otpor kad je nešto u neskladu sa zdravim razumom
Ako bi slagali ljestvicu nepopularnosti riječi koje su obilježile
socijalistički sustav, među vodećima koje smo brže-bolje odbacili
i prezreli je svakako riječ drug, odnosno drugarica. Slično smo
postupili i s pozdravom zdravo, koji je također iščezao iz
svakodnevne uporabe kao jedan od sinonima socijalizma, iako ga
oni koji idu u crkvu svakodnevno izgovaraju u drugoj najčešćoj
katoličkoj molitvi poslije “Oče naš”. Naime, kad se pozdravlja
Bogorodicu Mariju, molitva ne počinje s “dobar dan” već upravo sa
“zdravo”.
Zdravo čak ni danas nije neka uvreda, ali nazvati danas u
komunikaciji bilo koga, bilo gdje, osim u šali ili iz ironije,
drugom, to bi izazvalo čuđenje i ljutnju. Istina je da je
inkriminirana riječ mnogo starija od jugoslavenskog socijalizma,
ne moramo tražiti dalje od starih poslovica (“tko je lud, ne budi
mu drug”, “dug je zao drug”), da danas bez razmišljanja koristimo
rado razne njene izvedenice (druženje, družica, bračni drug,
družina, družba, recimo). Sve to prolazi, ali riječ drug
izgovorena sama i upućena nekom se doživljava poput psovke.
Ne, ne mislimo ovdje kriviti gizdave (ili licemjerne) Hrvate što
se srame svoje prošlosti i što su svjesno eliminirali jednu
lijepu domaću riječ i njegovo značenje (prijatelj, suputnik,
kompanjon…). U ovom slučaju ipak bi za eliminaciju “druga”
okrivili socijalizam. Kako je taj sustav ogadio i kontaminirao
jednu uobičajenu riječ najbolje je opisala naša poznata
jezikoslovka Nives Opačić. “Drug i drugarica, nametnuti sirovim
ponašanjem i krutim podčinjavanjem, u građanskim su krugovima
uvijek izazivali prezir. Ne kao riječi, nego kao princip. Jer
protiv druga, na primjer, nije imalo ništa ni prijeratno
gospodarstvo, pa su se privatne tvrtke često zvale Kovačić i
drug, što je značilo ortak, kompanjon. A upravo su te Kovačiće i
drugove zbacili i izbacili neki novi drugovi te kao gotovani
ušetali u tuđe tvornice, kuće i živote. Repovi se vuku do danas.”
U nekoj vrsti duhovne uravnilovke, drug i drugarica nametani su
svima i u svakoj službenoj situaciji. Drugovi su bili i učitelji
i liječnici, učenici i pacijenti. Svi su bili isti, iako je to
tako bilo samo na papiru. Bez obzira na dekrete i poželjno
ponašanje, (normalni) ljudi uvijek pružaju otpor kad je nešto u
neskladu sa zdravim razumom.
Kao što se vidi iz teksta u nastavku, sustav je i 35 godina nakon
uspostavljanja imao problema da ispere mozak ljudima i natjera ih
da se oslovljavaju u svim situacijama onako kako to partija želi.
Nažalost, vlasti teško mijenjaju navike, i danas moramo trpjeti
razno razne političke “autoritete” koje nam – doduše diskretnije
– dociraju što je dovoljno hrvatski i katolički. Baš kao što je
generacijama prije nas partija određivala što je dovoljno
revolucionarno i socijalistički.
“Gospon ili drug”, Karlovački tjednik, 10. rujna
1981.
U svakodnevnoj korespondenciji, na javnim mjestima, u uredima i
lokalima, te u ophođenju sa službenim osobama pojedinac se često
nađe u dilemi kako se obratiti svom sugovorniku. Istini za volju
oko ovog ne bi trebalo biti nikakvih dilema, jer opće je poznata
stvar da se prilikom ophođenja koristi riječ drug ili drugarica.
Ništa novo, reklo bi se. Međutim, svakodnevna praksa, te iskustva
pojedinaca ukazuju da po nekim nepisanim pravilima ophođenje
doživljava osjetne transformacije. Sve modernija postaje upotreba
riječi gospon, gospodine, gospođo, gazda, šefe, a i riječ kolega
postala je neizostavan dio korespondencije.
Treba naglasiti da način ophođenja prema pojedincima ujedno
označava i status, pa prema tome sve ove promjene treba shvatiti
i kao promjene statusa pojedinaca. U jednoj karlovačkoj
prodavaonici, obraća nam se jedan čitalac, na pitanje prodavaču
“Druže, imate li…” dobio je kratak odgovor: Nisam ja s tobom koze
čuvao da bi me zvao drug…”
Naravno, ovo je ekscesan primjer, ali služi kao pouka što se sve
može doživjeti ako se upotrebi uobičajena riječ naše svakodnevne
prakse.
Riječ drug-drugarica, čine dio socijalističke transformacije
našeg društva, odnosno predstavlja svojevrstan doprinos rušenja
statusnih barijera klasnog društva. Drugim riječima, to znači i
da proklamirana jednakost u socijalističkom društvu ne može
opstati na ophođenju koje uvjetuje položaj i tome slično. Riječ
drug – odnosno drugarica predstavljaju tradiciju NOR-a. Valjalo
bi podsjetiti da je drugarstvo skovano u toku rata bilo toliko
jako da je poprimilo zadivljujuće razmjere. Primjeri ovog
drugarstva ogledaju se i u našoj korespondenciji korištenjem
riječi drug odnosno drugarica. Sramiti se ovakvog ophođenja znači
sramiti se i svog identiteta, odnosno svog korijena. Možda u
načinu ophođenja leže i neke druge težnje?