U tom smislu rekli bismo da naša demokracija sve više liči na vremena socijalističkih saveza, ali ne možemo jer je čak i u komunizmu, ako nije bilo alternative partiji, partija je pred delegate i narod barem stavljala protukandidate iz iste te partije, pa se barem moglo birati među ljudima.
Koliko je hrvatska demokracija u krizi svjedoči i činjenica koja
se može saznati na web stranicama Državnog izbornog povjerenstva.
Naime, i prije lokalnih izbora naredne nedjelje u barem 55 općina
i gradova rezultati su poznati i prije izbora jer nitko nije
istaknuo protukandidata. Drugim riječima, skoro 10 posto općina i
gradova u Hrvatskoj već zna svoje načelnike i gradonačelnike. U
velikoj većini tih slučajeva jedini kandidat je onaj HDZ-ov čime
se premijer i već javno pohvalio, iako je postizanje cilja da
najveća stranka ubije volju za natjecanjem bilo kome drugome
zapravo tužan doseg i temeljna negacija biti demokracije. U tom
smislu rekli bismo da naša demokracija sve više liči na vremena
socijalističkih saveza, ali ne možemo jer je čak i u komunizmu,
ako nije bilo alternative partiji, partija je pred delegate i
narod barem stavljala protukandidate iz iste te partije, pa se
barem moglo birati među ljudima.
Uz ubijanje volje za političkim natjecanjem, rame uz rame ide i
ubijanje volje u biračima da izađu na izbore i tamo gdje imaju
mogućnost birati između više kandidata. Tu su uz HDZ kumovale i
druge stranke svojim slabostima, lošim mandatima kad bi ih dobile
i zaključkom mnogih da je sve to isto i da nema bitne razlike tko
god da je na vlasti. A upravo to opasno stanje svijesti uvijek
ide na ruku vladajućoj kliki. Na kraju glasuju samo oni koji
imaju potencijalnih ili konkretnih interesa da se zadrži status
quo, ili idealisti koji misle da se stvari mogu i moraju
mijenjati, ali s vremenom postaju sve veća manjina.
U Karlovcu je postojao određeni birački entuzijazam u prvih deset
godina neovisne Hrvatske, 1993. godine izašlo je relativno malih
57 posto upisanih glasača, ali bio je rat, mnogo ljudi je otišlo
privremeno ili trajno iz grada, a i inače izvanredna ratna
vremena nisu najzgodnija za stranačke partikularizme. Četiri
godine kasnije čak 69 posto birača je izašlo na karlovačka
birališta. Zadnji put kad bilježimo izlaznost veću od 50 posto je
2001. Četiri godine pali smo na povijesno niskih 39 i otad se
vrtimo oko bijednih 40 posto, a da nikog ne brine što misli
ostalih 60 posto.
Što je najgore, tih 60 posto misli da se izmaklo iz farse, da je
iznad te banalne rabote izbora, da se ionako ništa ne može
promijeniti, a posredno itekako biraju, tako što dozvoljavaju da
drugi odlučuju u njihovo ime. I to potencijalno gluplji,
pokvareniji, sebičniji i malograđanski vođeni svojim sitnim
osobnim interesima.
I dalje ostaje enigma kako to da su ljudi u socijalizmu vapili za
slobodom, političkom emancipacijom i dokidanjem jednoumlja i opet
masovno izlazili na referendume o konkretnim stvarima (kao što su
u Karlovcu bili samodoprinosi za izgradnju škola i bolnice), ali
i na političke izbore gdje su unutar jedne partije glasovali među
više kandidata o svojim delegatima u tvornicama, gradskim i
kotarskim skupštinama, te zastupnicima u Saboru. Danas pak kad
imaju slobodu biranja različitih političkih opcija, u velikoj
većini na dan izbora ostaju doma i dozvoljavaju da o budućnosti
grada ili zemlje za njih odlučuje netko drugi.
Treba ostvariti zahtjeve birača, Karlovački tjednik, 26.
lipnja 1969.
Na čitavom području karlovačko-kordunske i ličke regije
organizirano je više od 600 predkandidacijskih skupova na kojima
je učestvovalo više od 50 tisuća birača. Na ovim skupovima
istaknuta je kandidatura 2218 kandidata za 896 odborničkih
mjesta. Među istaknutim kandidatima bilo je i 220 žena, 117
omladinaca i više od 500 radnika iz neposredne proizvodnje.
Istovremeno je za Sabor SR Hrvatske istaknuto 244 kandidata za 39
zastupničkih mjesta, dok je za Saveznu skupštinu bilo 72
prijedloga za 10 poslaničkih mjesta.
Do pada interesa birača došlo je nakon održanih kandidacionih
konferencija kako općinskih tako i regionalnih…Slabiji interes za
ove skupove bio je tako gdje se uz potvrđivanje kandidature na
zborovima birača nije istovremeno raspravljalo i o neposrednim
zadacima u razvitku komune, radnih organizacija i mjesnih
zajednica. Slabo zanimanje birača bilo je i tamo gdje se trebalo
potvrditi kandidaturu za samo jednog a ne više kandidata.
Ipak je na neposrednim izborima odaziv bio dobar, ali nešto
slabiji nego na izborima 1967. godine. Na izbore za općinska
vijeća s područja ove regije 1967. godine izašlo je više od 89
posto birača, a ove godine za 6 posto manje. Za vijeća radnih
organizacija 1967. godine glasalo je također 89 posto birača, a
ove godine 3 posto manje.
Godine 1967. na izbore za zastupnike u Saboru odazvalo se 91,5
posto birača, a ove godine 86,3 posto, dok je za Savezno vijeće
Savezne skupštine ove godine glasalo 84,8 posto birača što je za
7,3 posto manje nego 1967.
Površni promatrač mogao bi zaključiti da se radi o većoj
političkoj apstinenciji dijela birača. U općini Vojnić nije
glasalo 998 birača, a broj odsutnih na dan izbora bio je oko 580.
U Ozlju na izbore nije izašlo čak 2145 birača, ali treba reći da
ih je 1197 na privremenom radu u inozemstvu…
No, i bez obzira na opravdane razloge začuđuju slabi izborni
rezultati u nekim mjestima kao Ličkom Osiku gdje se odazvalo samo
73 posto birača, ili u Prisjeci kod Vojnića gdje se odazvalo samo
74,3 posto od ukupnog broja birača, da nabrojimo samo neke…
Socijalistički savez s područja ove regije založit će se naročito
za neposredne izbore svih skupština i vijeća od komune do
federacije. Ostvarenje ovog zahtjeva birača uklonit će mnoge
nesporazume i poteškoće i smanjiti kompliciranost izbornog
sistema. Istovremeno, stalna briga Socijalističkog saveza morat
će biti daljnje razvijanje skupštinskog sistema rada u jačanju
uloge skupština i njihovih tijela kao i širi utjecaj neposrednih
proizvođača, žena i omladine. vrijeme do slijedećih izbora treba
da pridonese većoj afirmaciji omladine i žena kroz njihov rad u
samoupravnoj praksi, kako u radnim organizacijama, tako i u
skupštinskim tijelima…