Problem neujednačenih mogućnosti roditelja postoji i danas, možda je i izraženiji nego tada.
Maturalna putovanja danas je gotovo nemoguće zamisliti u
vlastitoj državi. Istina, promijenila je to donekle u protekle
dvije godine pandemija pa su neki bili prisiljeni na domaći
“maturalac”, a mnogima je nažalost i putovanje koje je često
najljepša uspomena na školske dane i propalo. Ipak, već
desetljećima sasvim je uobičajeno da srednjoškolci svoj maturalni
izlet provode izvan zemlje, što svakako ima svoje prednosti i ne
treba tome prigovarati, iako bi se s obzirom na ono što je često
svima i prvo na umu (a to je jednostavno – zabava) moglo
diskutirati o tome je li potrebno da se za tako nešto ide u npr.
Španjolsku.
No, to je već toliko uvriježeno da gotovo nema smisla o tome
raspravljati, ali zanimljivo je vidjeti “korijene” ovih putovanja
koji su prije 45 godina izazivali zabrinute komentare iako se
radilo najčešće tek o jednodnevnim ili vikend izletima do mora.
Domaćeg.
Doduše, problem neujednačenih mogućnosti roditelja postoji i
danas, možda je i izraženiji nego tada, ali oko potrebe maturalca
više nitko ne dvoji. A, i dobro je da je tako, jer to je samo
jednom u životu, a nadamo se da je društvena svijest u školama i
razredima i dalje dovoljno velika da, kada netko zaista nikako ne
može priuštiti putovanje, pomoć ipak stigne.
“Izjednačenje”, Karlovački tjednik 26. svibnja 1977.
Ovih dana glavna tema u školskim klupama su izleti na kraju
školske godine, posebno izleti malih i velikih maturanata. I tako
saznajemo da je jedan razred maturanata gimnazijalaca priredio
maturalnu večeru u Haludovu (lijepom i skupom), hotelskom
kompleksu u Malinskoj na otoku Krku, da će jedan razred
osmoškolaca ići u Alpe i na more i da ne nabrajamo…
Nemamo ništa protiv da nam se školarci na kraju školske godine i
pogotovo na kraju stupnja školovanja provesele ili da proputuju i
upoznaju svoju zemlju. Ali, koliko roditeljskih džepova može
podnijeti jednu skupu večeru? Koliko je roditelja primorano (u
pravom smislu te riječi) da posegnu u džep dublje nego što bi
smjeli samo da svoje dijete izjednače sa suučenikom (s kojim
možda sjedi u istoj klupi) čiji roditelj može sebi dozvoliti da
skupom večerom “nagradi” svoje dijete? Pitamo se – gdje je tu
škola, koja u našem društvu ima vrlo precizno određenu ulogu,
mjesto i zadatke? Nije li škola trebala, na ovaj ili onaj način,
posredovati i ublažiti “apetite” koji – uvjereni smo u to – prije
svega potječu od roditelja dubljeg džepa, a tek potom od njihove
djece?
Naše samoupravno socijalističko društvo bori se protiv
uravnilovke u bilo kojem njenom vidu. Međutim, naše društvo bori
se za jednakost svakog svog člana i školi je dalo u zadatak da
stvara svjesne članove samoupravnog socijalističkog društva.
Stoga sa zadovoljstvom ističemo primjer učenika VII
d razreda Osnovne škole “Herta Turza” koji su donijeli
odluku da će zaraditi barem dio troškova izleta. Radili su jedan
dan na pošumljavanju i zaradili svaki po 160 dinara – zlatnih,
možemo slobodno reći…
Ukoliko sličnih primjera ima još, rado ćemo ih zabilježiti…
(foto: kafotka.net)