Danas se godišnje prosječno dogodi 40-ak ubojstava pa i nešto manje, u osamdesetima je ta brojka bila debelo troznamenkasta
Sjećanja su, pokazuje to ponekad i ova rubrika, vrlo varljiva stvar. Otkako je svijeta i vijeka, čini nam se da je nekad bilo bolje, pogotovo to misle starije generacije i ponekad su u pravu, ponekad baš i nisu, a ponekad ta tvrdnja ne može biti dalje od istine.
Jedan od primjera svakako je i u moralnoj panici koja se danas javlja kod svakog težeg incidenta, a pogotovo ubojstva u Hrvatskoj, kada komentatori po društvenim mrežama paničare zbog svijeta koji je otišao kvragu, čude se što se to događa i ističu kako nam je život sve nesigurniji.
To ne može biti dalje od istine, jer prošle godine u Hrvatskoj je zabilježeno 37 ubojstava, a i inače se već godinama brojka vrti oko 40, dok je, primjerice, 1990. bilo rekordnih 136 ubojstava iako još nije bilo ratnih zbivanja, ali i ako zanemarimo tu predratnu godinu, 1987. ih je bilo – 120.
Na današnji osjećaj nesigurnosti, doduše, utječu i moderne tehnologije i bombastično praćenje takvih slučajeva o kojima se piše danima iz svih kuteva, dok je nekada većinom bila riječ samo o kratkoj crtici u nekom dnevnom, ili čak, tjednom listu.
U vrućem srpnju 1975. godine, dakle prije ravno 50 godina, u samo par dana u Karlovcu i okolici dogodila su se tri ubojstva, da se tako nešto dogodi danas vjerojatno bi bilo nemoguće zaustaviti sveopću moralnu paniku i tvrdnje kako nam, eto, nikad nije bilo gore.
Jedno od tih ubojstava, ono koje je barem u tisku ostalo i nerazjašnjeno, ipak je ostalo i u duljem sjećanju starijih Karlovčana – riječ je o ubojstvu Mile Mančića, današnjim rječnikom poznatog gradskog “bullyja” koji je usred grada stradao od, kažu gradske priče, potpuno mirnog dečka iz Duge Rese kojem je bilo dosta zlostavljanja.
“Karlovački tjednik”, srpanj 1975. godine (digitalna.gkka.hr)
Mile Mančić podlegao je prošlog tjedna ozljedama zadobivenim u sukobu s Josipm Grgurićem iz Duge Rese. Ozljeda je nanesena nožem.
Za podatke o tom događaju zanimali smo se i u karlovačkom Sekretarijatu za unutrašnje poslove. Od druga Mije Maršića, načelnika operativnog odjeljenja, dobili smo ovaj odgovor: “Dosta ste napisali o tome i učinili “uslugu” radnicima Sekretarijata, a svojim šefovima poručite da ne damo nikakve podatke. O tome nije potrebno pisati…”.
Na stranicama Karlovačkog tjednika, posebno u sudskoj ili kriminalističkoj kronici, nikada nisu izneseni podaci koji bi krivo usmjerili javno mnijenje i utjecali na kasniji razvoj događaja. Jer prije svega riječ je o vrlo osjetljivim stvarima, o ljudskim sudbinama i konačno o novinarskoj etici.
Senzacija nikom nije potrebna, ali je službeni podatak itekako važan za objektivno informiranje javnosti. Mijo Maršić ne bi smio brkati Tjednik s drugim novinama, već izvršavati svoju dužnosti i dati službene podatke…
– Početkom srpnja u zaseoku Brdo kraj Velike Jelse, oko 20 sati, ozljedama je podlegao Josip Pudina (55). Usmrtio ga je sin Z. P.
Istraga o smrti Josipa je u toku. Utvrđeni su nesređeni odnosi između oca i sina, koji je bio sklon uživanju alkohola.
– Poslije svađe u kući porodice Štenta, u subotu oko 9 sati, u Ferencima nedaleko Ozlja, sin Antun (36) usmrtio je sjekirom oca Jakova (64).
Porodični život obitelji Štenta često je bio prekidan svađama između oca i sina. Posljednja svađa završila se ubojstvom. Antun je udarcem sjekire po glavi nanio smrtonosnu ozljedu svom ocu Jakovu.
Svađe su, pretpostavlja se, glavni motiv ovog nesvakidašnjeg događaja. Antun je pritvoren, a istraga je u toku.
(foto: kafotka.net)
