U Hrvatskoj ima oko 2.500 kladionica, čak četiri puta više na milijun stanovnika nego Velika Britanija, u kojima mnogi uplaćuju prosječno 5 milijardi kuna godišnje, a tek se rijetki mogu pohvaliti kao dugoročni dobitnici. Kladionice uplaćuju oko 300 milijuna kuna godišnje na ime koncesija, poreza i raznih davanja koje završavaju u proračunima. U uvrnuto hladnoj ekonomskoj kapitalističkoj logici to je legalna gospodarska aktivnost u kojoj barem dvije strane zarađuju dobar novac, vlasnici kladionica i država. A za narod, kao i u mnogim drugim ekonomskim granama koje cijede neke tamo jadnike, tko pita. Nitko nije ni rekao da je kapitalizam raj za sve, već neka vrsta socijalizma za bogate.

To što se iza te logike kriju podaci o desetinama tisuća ovisnika o kladionicama, odnosno kocki, pa onda zabrinjavajući podatak da se većina tinejdžera kladilo barem jedno iako je klađenje zabranjeno za mlađe od 18 godina, dakle to što razara obitelji i mi kao društvo ignoriramo činjenicu da proizvodimo nove generacije ovisnika o kocki, nikoga nije briga.

Sadržaj se nastavlja...

A nekad su se takve tendencije zamjećivale i sjekle u korijenu. Baš kao što se vidi iz davnog teksta tada mladog novinara Karlovačkog tjednika Nine Perića. Možda ton teksta oslikava autoritarnu narav države i ograničavanje sloboda, ali ništa nije crno-bijelo danas kao što nije bilo ni onda. U tom smislu, možda ton teksta zapravo oslikava iskrenu brigu za to u kakve će ljude izrasti tadašnja omladina.

„Kocka“, Karlovački tjednik, 16. travnja 1964.

Grad je jedva dočekao prve tople proljetne dane, pa da svoj život u četiri zida preseli u parkove i šetališta. Izgleda da su to jedva dočekale i grupice mladica, koje su zaposjele neke punktove na javnim mjestima, i reklo bi se, neprekidno od jutra do mraka vrte smeđe novčiće, već uprljane od blata i premetanja po rukama. „Pismanje“ se zove ova igra. Poznaju je i najstariji Karlovčani pod tim imenom. A znaju i još nešto: Zarazna je. A i pare se mogu na njoj izgubiti.

Prošlogodišnje proljeće donijelo nam je istu tu sliku i na istim mjestima: oko kina „Edison“ i kraj Ekonomske škole. Nije ovo zvonjava na uzbunu: Omladina nam se kvari „pismanjem“ i kockom, ali zar tridesetak mladića ne pokazuju da isto toliki broj porodica ne zna gdje je jedan njihov član. Isto tako ne zna gdje se sakrilo i gdje je utrošeno onih nekoliko „stotki“ džeparca što ih mladić dobiva za svoje lične rashode.

A crta usječena na blatnjavoj zemlji „pojede“ponekad i čitav džeparac, a nesretniku ništa drugo ne preostaje nego da kod kuće izmisli neki novi trošak, kako bi namakao pare za još jedan dan „pismanja“. Uza sve to izgleda da nitko nije zabrinut. Male slike iz našeg grada znaju biti neugodne. I zbog proljeća od koga očekujemo ljepotu, sunce, zelenilo i nesmetanu šetnju. Da nam oči ne zapinju za grupicu okupljenu oko crte koja čitav dan vrti novčiće već uprljane od blata - novčiće za koje je njihov roditelj utrošio nekoliko sati svog rada za strojem ili uredskim stolom.

Pripremio Tihomir Ivka