Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, kao što tekst u nastavku sugerira, bilo je vrijeme ulaska elektronike, odnosno „pametne“ automatizacije u karlovačku industriju. Uzbuđenje zbog toga se nije skrivalo, iako je u konačnici dovelo do toga da radnička klasa u užem smislu jednostavno nestane kao društvena sila. Nekad je dobar majstor bio cijenjeni gospodin, danas u eri robotizacije majstor je suvišan.

Danas se pojam radnik doživljava kao sinonim za neuspjeh u životu, pa su oni rijetki koji danas imaju masne ruke do lakta postali djelatnici, a oni koji tipkaju, programiraju, pružaju usluge ionako si misle da uopće ne pripadaju u to društvo, iako je većina u istom sosu niskih plaća i predugog radnog tjedna. I još se moraju smatrati sretnicima jer uopće imaju posao. Zanimljiva je i opaska na kraju tekste Nine Perića u kojem se kuka kako bi sve bilo bolje kad bi privredi ostalo više novca. Baš kao i danas kad slušamo jadikovke krupnih poslodavaca iz privrede koja se danas zove „realni sektor“, kako ih ubija previsok porez. Reklo bi se, neke se stvari nikad ne mijenjaju.

Sadržaj se nastavlja...

Osim par „sitnih“ detalja. Nekad je privreda zapošljavala, gradila stanove za svoje radnike, ceste, ustanove, krpala solidarno rupe manje uspješnih poduzeća… Svi su imali gotovo isto, nije tu bilo prostora za bezobrazno bogaćenje. U današnjem „realnom sektoru“ koliko god porez bio visok, u vrhu vlasničke i managerske piramide uvijek se živi se na visokoj nozi. Visoki porezi često su tek dobar izgovor da svi ispod tog vrha uživaju slaba prava i primaju niske plaće.

„Vjesnici“ , Karlovački tjednik, 14. kolovoz 1969.

Inženjeri Jugoturbine upravo rade na tome da serijom podataka „nahrane“ mali elektronski stroj nove bušilice. Kad taj posao bude gotovo, stroj će samostalno bez sudjelovanja čovjeka obavljati seriju radova. Radniku će jedino preostati da promijeni alat na stroju i to onda kad mu „mozak“ stroja dade znak da to učini, ili da s vremena na vrijeme zaviri u tabele s komandama i vidi koliko mu je vremena još ostalo da – sjedi.

U tiskari „Ognjen Prica“ krenuo je novi stroj za automatsko lijepljenje kutija za lijekove. Više od 60000 kutija izlazi s linije,a do sad je grupa vrlo vještih radnica mogla lijepiti najviše 3000 komada na sat. Elektronski uređaj odbrojava kutije, a kad „elektronsko oko“ ugleda neku oštećenu kutiju, stroj će je izbaciti s linije.

Iskusan radnik u Konteksu opipom je do sada određivao kako se suši tkanina, je li vlažnost dovoljna, a tkanina dovoljno napeta. Sada je došao stroj s elektronskim dodatkom i automatski podešava uvjete sušenja tkanine.

Prvi vjesnici elektronike dolaze u proizvodnju, skraćuju vrijeme, preciznije mjere i „kroje“, smanjuju broj radne snage…U razgovoru s radnicima nigdje nismo čuli prigovora na usluge elektronike, da svagdje uzdišu: Eh, da nam je više ovakvih strojeva!“

Obnavljanje stare karlovačke industrije teče još uvijek presporo. Nije rijetkost da danas unuk radi za istim strojem za kojim je još njegov djed stekao penziju. Milijarde koje bi trebale da se pomlade tvornice teško je naći. Ipak, prvi vjesnici modernizacije su ovdje. Kad bi više sredstava ostajalo privredi, sigurno bi bilo više takvih vjesnika.

Pripremio Tihomir Ivka