KA RETROVIZOR

KAretrovizor: Kako su lokalni novinari i uz prijetnju verbalnog delikta nalazili načina ismijavati gradsku vlast

KAretrovizor: Kako su lokalni novinari i uz prijetnju verbalnog
delikta nalazili načina ismijavati gradsku vlast

Uz notornu laž da se u socijalizmu nije smjelo ići u crkvu, prilično je iritantna i moderna mantra da se do uvođenja demokracije nije smjelo ništa reći, odnosno kritički osvrtati na negativne pojave u društvu i koja je također - ponovljena sto puta – na putu da od neistine postane istina. Nema veze što se od 1955. (dokad je „Juga“ bila crna diktatura), do 1990. u Karlovcu na prste jedne ruke mogu nabrojati ljudi koji su zbog verbalnog delikta završili u zatvoru. Nema veze ni što postaju dokazi da to jednostavno nije baš tako, otisnuti u lokalnom glasilu koje je kroz desetljeća kritiziralo slabosti i devijacije sustava i billo prilično važan političko-društveni korektiv. Novinari i urednici su pronalazili načina da između redaka, anonimno (tekst u nastavku potpisuje anonimni „Ćoškar“ koji je kroz 70-e godine ironično i kroz humor detektirao probleme), uputiti „otrovne strelice“ prema pojavama i ponašanjima koja su smatrali lošim. Za napomenuti je da je tekst u nastavku izašao u delikatno vrijeme sloma Hrvatskog proljeća kad su vlasti ponovno zategnule uzde i učinile korak unazad u liberalizaciji društveno-političkih odnosa.

Usporedimo to s današnjim paradoksom; sloboda govora je zagarantirana Ustavom, a kritički tekst o lokalnim vlastima u Karlovačkom tjedniku se ne može pročitati već valjda puna dva desetljeća. Lokalno gradsko glasilo se nažalost više ni ne šali s gradskim vlastima, a kamoli da joj se izruguje na način protiv kojeg protestira prvi čovjek grada od prije 40 i kusur godina.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Posao, uprava i „blickrig“, Karlovački tjednik, 14. rujna 1972.

Prosvjetari se uključuju posve ravnopravno u moj ćošak. Saznajem, naime, da će u nekim karlovačkim osnovnim školama (budu li se povodile za ovom u strogom centru) raspisivati specifične natječaje za nova radna mjesta. U stilu, recimo: traži se predavač bujnih grudi, dugih nogu, zelenih očiju i smeđe kose, po mogućnosti žensko. Starost od 18 do 25 godina. Vjerujem u to na osnovi posljednjeg takvog „raspisa“. U školi tvrde kako im se nije moglo dogoditi da traže predavača između 18 i 25 godina starosti (ne staža), „zapošljavaoci“ (službeni) to, međutim, potvrđuju. Zamislite, sada kako je to u nas počelo. Određuju se čak i godine starosti i to još kakve: od 18 do 25 godina. Vidite, a ja blesavac mislio kako se više škole u najkraćem roku ne mogu završiti prije dvadesete. Kako to vrijeme u nas brzo leti; i školovanje je već skraćeno.

Kada sam već kod zapošljavanja, još riječ-dvije: saznajem da su članovi Skupštine zajednice zapošljavanja na zadnjem skupu samo pobrali dnevnice i otišli. Većina ih nije došla. Gotovo polovica članova je iz Karlovca, a dvije trećine od te polovice također se nisu javili. A i što bi: kao da je zaposlenje tisuće radnika neki problem. Znate, ponekad mi se čini da su pojedinci u svakom sistemu, društvu i gradu odgovorniji, nego u nas. Zamislite da su ti drugari pozvani na kakvu reprezentativnu večeru, gdje bi im konobari napunili džepove stranim cigaretama: bi li se odazvali?

Čujem da će nas novinarske pisare na prvoj sjednici „opaliti“ glavom načelnik uprave grada i općine Karlovac. Njegov posljednji citat na strani 6. (od ukupno 10 „informacija o nekim problemima u radu uprave“), doslovce glasi: „Zbog autoritativne djelatnosti govori se o nepopularnosti Uprave, ističu se njeni nedostaci i onda kad ih nema, čemu vrlo doprinosi i štampa i druga sredstva javnog informiranja. Shvatljive su i šale na taj račun, ali prečeste koje prelaze u izrugivanje, ne doprinose da građani u Upravi gledaju organ zaštite zakona i interesa društva i pojedinaca.“

Meni je osobno drago da je naglašeno ono „pojedinaca“. Drago mi je da stoji kako je i „stav javnosti (valjda ne novine) prema upravi često negativan“ kako se „stručnoj djelatnosti organa prebacuje premala kreativnost“, kako „negativnom stavu doprinose katkad i međuljudski odnosi unutar organa uprave“, kako uprava „sama smatra da na neke pojave presporo reagira“ itd. Uglavnom, sve piše u toj „zelenoj knjizi“. Još jedino ne piše kako bi novinarska piskarala mogla pomoći upravi: Recimo da privole nekako građane da zavole upravu…

Pripremio Tihomir Ivka

Izdvojeno


Reci što misliš!