Svašta ćemo još iskusiti što davno ili nikad iskusili nismo s ovim korona virusom koji nas stišće i plaši u svojoj fantomskoj nevidljivosti. Između ostalog i u ograničavanju kretanja.

Zadnji put smo dozvolu za izlazak iz grada morali tražiti za vrijeme Domovinskog rata i to, ako nas sjećanje ne vara, ne svi već samo vojni obveznici. I tada se moglo nastradati u iznenadnom topničkom napadu na grad što je kroz četiri godine rata postalo uobičajeno poput iznenadnog pljuska ili tuče, ali vlasti nisu kao danas apelima pozivali građane da ostaju što više u sigurnosti kuća.

Život je tekao dalje, ali uveden je policijski sat što je značilo potpunu zabranu kretanja za civile u noćnim satima. Na sreću, u policiji nije nikome palo na pamet da to učini i za vrijeme ove ugroze, jer se pokazalo da su građani zasad dovoljno odgovorni. Prijetnja je ozbiljno shvaćena i bez strogih zabrana; ako u večernjim satima prođete grad uzduž i poprijeko izglednije je da ne vidite nikoga nego da vidite nekoga na cesti.

Sadržaj se nastavlja...

I prije Domovinskog rata postojala su u vrijeme mira ograničenja kretanja kao odgovor na krize, ne nužno stvorene unutar bivše Jugoslavije. Iako bi se većina složila da je svijet postao globalno selo s ustoličenjem Interneta kao svemoćnog sredstva povezivanja i preseljenja gro svjetske proizvodnje u komunističko-kapitalističku Kinu, ovi su prostori osjećali na svojoj koži globalne krize i davno prije.

Tako je bilo i s naftnom krizom 1979., tako zvanom „drugom naftnom krizom“ kao posljedicom početka Iranske revolucije i kasnijim ratom između Iraka i Irana koji će potrajati punih osam godina. Nafta je na svjetskim tržištima bitno poskupjela i svijet se suočio s nestašicom.

Jugoslavija je na problem odgovorila redukcijama, odnosno pokušajem da se smanji privatna potrošnja na najmanju moguću mjeru. Uveden je sistem vožnje „par-nepar“, što će reći da su se jedan dan vozili auti s neparnim zadnjim brojem (tada su registarske pločice imale samo redne brojeve, npr. KA 102-84), a drugi s neparnim.

Kako je jedna od krilatica prošlog političkog sustava bila „snađi se druže“, ljudi su to i činili. Na razne su načine zaobilazili primjenu propisa što je rezultiralo razočaravajućim rezultatima kao što je vidljivo iz teksta u nastavku.

„115 zahtjeva za naljepnice“, Karlovački tjednik, 4. listopada 1979.

Nadležnom organu Općinskog sekretarijata za unutrašnje poslove u Karlovcu i dosad je podneseno 115 zahtjeva za izdavanja rješenja kojima se izuzimaju od primjene odredbi Zakona o ograničenju upotrebe i kretanja osobnih i drugih vozila.

Radi se , naime, o izdavanju naljepnica koje omogućavaju vožnju u dane kada je zabranjeno kretanje vozila. Stalne ili privremene naljepnice dosad je dobilo 64 vlasnika automobila i drugih radnih organizacija i građana ove dvije komune. Broj zahtjeva bio bi puno veći ako bi se obzir uzeli i zahtjevi, koje su uglavnom građani povukli nakon što su se uvjerili da ne mogu biti izuzeti od primjene odredbi tog zakona.

Naime, želeći riješiti neke svoje privatne probleme mnogi građani pokušali su dobiti naljepnice koje su, međutim, strogo ograničene. Tako su neki privatni ugostitelji, autoprijevoznici i građani kojima je, po njima, neophodna svakodnevna liječnička pomoć nastojali ishoditi naljepnice. Pribjegavalo se svemu i svačemu u tumačenju ovoga „prava“, ali uzalud.

Ukupno su odbijena 24 zahtjeva, dio ih je još u rješavanju, radnih organizacija i građana koji ne ispunjavaju uvjete Uputstva o primjeni zakona. Pomalo začuđuje da još uvijek dio građana ne shvaća intenciju zakonskog propisa o ograničavanju prometa, čiji je cilj da zajednički, zbog energetske krize i visokih cijena nafte, uštedimo što više goriva, benzina i ostalih naftnih derivata. Zato i jesu ovako strogi uvjeti za dobivanje naljepnice „par-nepar“

foto: KAfotka.net

Dosadašnja praksa u radu OSUP-a u Karlovcu i Ozlju ukazuje da moramo preispitati podnošenje zahtjeva i dati svoj prilog štednji goriva koja se provodi u čitavoj zemlji.