Bogatstvo se, naime, vidi pa je i u Karlovcu javna tajna tko ima i tko je do imovine stigao radom i plaćom, a tko nije. Čini se kao da jedino porezna, policija i državno odvjetništvo ništa ne znaju

Tek nekoliko dana prije negoli je uhapšena pod sumnjom, između ostalog, primanja mita za pogodovanje investitorima u vjetroelektrane, Josipi Rimac je ostvarila jednu – sada to znamo – Pirovu pobjedu nad Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa pred Upravnim sudom. Ovoj dojučerašnjoj državnoj tajnici, bivšoj gradonačelnici Knina, uzdanici Karamarkovog HDZ-a, u jednom trenutku – kakva li cinizma – i čelnici radne skupine za izradu novog zakona o sprječavanju sukoba interesa, Upravni sud je dao za pravo da nije prekršila propise kad je kuću u Kninu s dva stana, poslovnim prostorom i dvije garaže koju je njen suprug dobio na poklon od države (!?), netočno prikazala u imovinskoj kartici.

Bez obzira što je Povjerenstvo utvrdilo drugačije i kaznilo Rimac s 4000 kn kazne. Objašnjenje presude je bizarno i lijepo ilustrira zašto je u Hrvatskoj tako kako je i zašto naše pravosuđe slovi kao najgore u EU. Naime, Upravni sud je inzistiranje Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa na točnim podacima u imovinskoj kartici Josipe Rimac nazvao, „pretjeranim formalizmom“.

Sadržaj se nastavlja...

Laički rečeno, jedan sud je – vjerovali ili ne - zamjerio povjerenstvu što se striktno drži zakona i to u slučaju političara koji bi trebali biti ogledni primjeri moralnosti i društveni uzori, a zapravo su počesto banditi kojima politički zavisni sudovi idu niz dlaku, umjesto da na njima treniraju strogoću.  

Hrvatska ima poreznu upravu koja bi trebala pratiti (ne)srazmjer nečijih primanja i plaćenog poreza s količinom nekretnina, skupih auta, satova, Luis Vuitton torbica i koječega bezobrazno skupog još. Bogatstvo se, naime, vidi pa je i u Karlovcu javna tajna tko ima i tko je do imovine stigao radom i plaćom, a tko nije. Čini se kao da jedino porezna, policija i državno odvjetništvo ništa ne znaju. Valjda zato jer je ispitivanje porijekla imovine krupnih riba „pretjerani formalizam“.

Lakše je pretjeranim formalizmom drepati sitne. A i nema lexa specialis koji bi natjerao institucije na ozbiljnije djelovanje. I da ga imamo, veliko je pitanje bi li u ovoj maloj zemlji za veliku korupciju to spriječilo, prije svega javne dužnosnike, da muljaju i kradu.
Po iskustvu i rezultatima iz prošlog sustava, u kojem je zakon o porijeklu imovine donesen kad se počelo primjećivati da se neki bogate na neobjašnjiv način, očito je da ne bi. U nas se sustavi mijenjanju, ali loše navade ne.

Zakon o porijeklu imovine ukinut je u Hrvatskoj 1989. godine zbog – kako to objašnjava stari tekst u nastavku -  prelaska na tržišno privređivanje i njegovog potencijalnog ugrožavanja razvoj tržišta i privatnog poduzetništva. Trideset godina kasnije tržište i privatno poduzetništvo se razvilo, ali čini se da je poštenje, prije svega političara, temeljito erodiralo.

„Imovina“, Karlovački tjednik, 22. lipnja 1989.

Nakon petnaest godina (ne)uspješnog „lova“ i Hrvatska ukida zakon o ispitivanju porijekla imovine.

Kao glavni argumenti onih koji predlažu ukidanje zakona jesu najnoviji reformski zahtjevi i preokret na tržišno privređivanje u što se ne mogu uklopiti star razmišljanja o imovini i njenom stjecanju.

Jer, nova rješenja legaliziraju, primjerice, i dohodak koji se ostvaruje na osnovi (ne vlastitog, kako traži stari zakon) nego tuđeg rada, odnosno kapitala. Zato bi u sadašnjem obliku, tvrdi se, zakon o ispitivanju porijekla imovine, kojeg uostalom nikada nisu uvodile sve republike (Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Slovenija), mogao štetiti razvoju tržišta i privatnog poduzetništva.

I da nije bilo najnovijih argumenata „za“ ukidanje, čini se da i po rezultatima nije bilo mjesta ovom zakonu. Procjene govore da se u prvostepenim rješenjima zadnjih godina u Hrvatskoj izricalo oduzimanje otprilike 4000 milijuna dinara, s tim da je po prvostepenim rješenjima (stvarno) oduzeto svega deseti dio. Tako se došlo do računice da su, nerijetko, čak postupci utvrđivanja porijekla imovine bili skuplji od svote koja se na kraju pravomoćno oduzima.

Inicijativa da se ukine zakon o ispitivanju porijekla imovine u Hrvatskoj pokrenule su dvije zagrebačke općine, Dubrava i Centar, ali je neovisno od njih i nekih drugih još i Ustavni sud Hrvatske pokrenuo postupak ocjene ustavnosti tog zakona. Jedna od ključnih nelogičnosti u dosadašnjem zakonu jest svakako da „osumnjičeni mora dokazivati da je imovinu stekao legalno, u protivnom mu se sve može oduzeti“. Takvi pristupi su u suprotnosti s ustavnom odredbom po kojoj je svatko nevin sve dok se ne dokaže krivica, a u ovom slučaju mora se dokazivati nevinost.
Zrelost ukidanja ovakvog zakona o ispitivanju porijekla imovine neosporna je. No to ne bi trebao biti kraj borbe protiv privrednog i drugog (nezakonitog) bogaćenja i kriminala, već naprotiv, poziv za još odgovornije i zaoštrenije postupanje postojećih nadležnih organa gonjenja i sudova za otkrivanje nezakonito stečene imovine i njeno oduzimanje.