Još 1990. hodali smo ukorak sa svjetskim trendovima i pred osnovnoškolsku djecu u klupama gurali IBM kompjutere.

Aleluja! Naredne školske godine učenici razredne nastave, odnosno njihovi roditelji, moći će izabrati informatiku kao izborni predmet. Tek nedavno informatika je postala obavezan predmet za 5. i 6. razrede osnovne škole. Nema što, napredujemo brzim i velikim koracima u budućnost. Ali, samo ako ćemo biti ironični. Napokon smo se sjetili, nakon jedno 20 godina od kad moderni čovjek u svijetu opće digitalizacije, elektroničke povezanosti, interneta i društvenih mreža više ne može ništa bez informatičkog znanja, a nepoznavanje windowsa, worda, power pointa…, u današnjem svijetu je nešto kao de se ne znate potpisati.

Ali, dok je u Hrvatskoj obrazovanje mladih u vještinama bez kojih se ne može napredovati u bilo kojem pogledu zanemareno, u posljednjih trideset godina u školstvo smo se požurili nametati stjecanje znanja iz vjeronauka kojima u svjetovnom i sekularnom društvu ne bi trebalo sistemski opterećivati djecu, nego roditeljima dati na slobodnu odluku hoće li djecu slati u crkvu na vjeronauk kao što ih izvan škole šalju na satove pjevanja ili na satove tenisa. I dok se informatika u informatiziranom svijetu tek probija u prva četiri razreda da bi djeca dala važna praktična znanja, već dugo vremena im se puni glava vjerskim dogmama. Dakako, pobornici će reći da izborni sat vjeronauka dan na slobodno biranje, ali jasno je da tu nema ni „S“ od slobode. Izborni satovi se u pravilu, s jasnom namjerom otežavanja izbora roditeljima stavljaju u sredinu a ne na kraj školskog rasporeda, i tako se stvara se atmosfera čopora; djeca koja ne idu na vjeronauk i „zuje“ sat vjeronauka postaju neka vrsta izopćenika i čudaka.

Sadržaj se nastavlja...

A kao što nam novine iz prijelomne godine između dva politička sistema sugeriraju, dobro smo krenuli. Još 1990. hodali smo ukorak sa svjetskim trendovima i pred osnovnoškolsku djecu u klupama gurali IBM kompjutere. A onda smo odlučili da su molitvenici s biblijskim bajkama važniji od tastatura iza kojih se kriju praktična znanja i egzaktne činjenice.

„Karlovac počinje prvi“, Karlovački tjednik, 21. lipnja 1990.

Karlovačka osnovna škola „Veljko Vlahović“ na Dubovcu prva je od 30 škola u SR Hrvatskoj u koju se uvodi kompjuterska nastava. Na taj način počinje ostvarivanje programa RSIZ-a za osnovno obrazovanje da su škole uvede nov način nastave koji bi s daleko više efekata omogućio učenicima da savladaju nastavni program.

Riječ je o čitavoj mreži kompjutera koja se sastoji od centralnog kompjutera AT 386 IBM i 15 manjih kompjutera Datamini compact AT 286 IBM. Što to konkretno znači za nastavni proces? U jednoj učionici čitav razred od 30 učenika radi s kompjuterima i na taj način nastavnik u svakom trenutku svakom učeniku provjerava znanje ili ga upućuje na ponavljanje gradiva: kako bi naknadno usvojio ono što u prvom pokušaju nije uspio.

Kompjutere treba shvatiti kao nastavno sredstvo koje služi za učenje novog gradiva i provjeru naučenog. No, kompjuteri nisu apsolutno podešeni za sve nastavne predmete. Ima predmeta gdje je on nezamjenjiv, ali ima i takvih gdje se pomoću drugih nastavnih metoda i pomagala postižu veći efekti.

Pored kompjutera i programa koji se izrađuju za svaki pojedini nastavni predmet, bit će organizirani seminari i obuka nastavnika za rad s kompjuterima. To će provesti Radničko sveučilište „Moša Pijade“ iz Zagreba, pa bi od iduće godine krenula nastava s kompjuterima. Pomno će se pratiti rezultati ove nastave, posebno što se tiče usvajanja znanja i savladavanja predviđenog gradiva.

Novom nastavnom metodom služit će se 1400 učenika OŠ „Veljko Vlahović“. Mreža je vrlo racionalno napravljena, jer na jednom mjestu i nastavnik i učenici imaju sve što im je potrebno za savladavanje novog gradiva i provjeru znanja svakog pojedinog učenika kojem je ujedno i omogućeno da uči na vlastitim greškama sve dotle dok gradivo posve ne usvoji.