A onda je rat završio, Miloš umro, umirao je polako i rock'n'roll u Karlovcu, pa je jedna tradicija otišla kvragu.

Neboder od 11 katova na uglu kraja Radićeve i kraja Domobranske ulice useljen prije 50 ljeta i dalje dominira panoramom tog dijela Karlovca između starog dijela grada i Rakovca.

Osim što je dom stotinjak karlovačkih obitelji, bio je i ostao poznat po živopisnom ugostiteljskom lokalu u prizemlju kojeg je od samog useljenja pa do novog milenija vodio Miloš Grubješić, odnosno njegova kćer. Otud i kolokvijalni naziv „Kod Miloša“ koji se kod starijih generacija zadržao do danas, iako se ta gostionica originalno zvala „Sport“. Ujutro su lokalni cugeri desetljećima tu trzali nešto ljuto, preko dana tamo se dobro gablalo na žlicu za male pare ili čak za nikakve jer je Miloš znao reći da se kod njega uvijek može naći tanjur graha viška za nekog nevoljnika. Navečer se pak „Miloš“ – osobito osamdesetih godina – pretvarao u okupljalište rokerski nastrojene omladine. 

Sadržaj se nastavlja...

Moglo bi se reći da je „Miloš“ za Karlovac bio ono što je Zagrebu bila „Zvečka“ – kultno okupljalište progresivne studentarije, mlađih darkera i pankera (više) te nešto starijih rokera u kojima je još odzvanjao eko „ljeta ljubavi“, djece cvijeća i pripadajuće glazbe. „Miloš“, njegova terasa okrenuta prema Radićevoj i zidić prema današnjoj Domobranskoj ulici nije radio dokasna ni vikendom. Tamo se u minimalistički uređenom interijeru uz čašicu žeste ili flašu Karlovačke zagrijavalo do nekih 22 h pa se onda kretalo dalje u noć. Osamdesetih uglavnom u Hrvatski dom, odnosno na Malu scenu. Uz sve posebnosti vlastitih gostiju, čudno obučenih klinca, karlovačkih „originala“ poput Velje Đekića i Šegota, „Miloša“ je krasila niska karakterno prigodnih konobara. Od Mace, preko danas poznatog karlovačkog radijskog voditelja Damira Valenta, do osebujnog Mileta "Kračice"…  

Gostionica nije posustajala ni kad je izbio rat, radila je za svoju mladu i staru vjernu klijentelu i iza naslaganih vreća s pijeskom ispred njezinih staklenih izloga. A onda je rat završio, Miloš umro, umirao je polako i rock'n'roll u Karlovcu, pa je jedna tradicija otišla kvragu. Danas se „kod Miloša“ pod imenom „Behar“ peku bosanski ćevapi i pije bosansko pivo, sve je lijepo i sterilno, daleko od hipićije i pankeraja 80-ih godina. 

Drugim riječima, život ide dalje. Dakako, zgrada je još tu, udomljuje i dalje stotinjak obitelji na jednoj izuzetno atraktivnoj lokaciji za život. Polako je uzimamo zdravo za gotovo. Danas se vraćamo u vrijeme kad je svojim prvim stanarima donijela neizmjernu sreću imanja vlastitog krova nad glavom. Doduše, uz sve mane socijalističke gradnje koja je garantirala samo ono bitno: da će konstrukcija od armiranog betona nadživjeti mnoge generacije stanara. Sve ostalo bile su sitnice.
     
„Radost u novom stanu“, Karlovački tjednik, 20. kolovoza 1970.

Ovih dana useljavaju se vlasnici stanova u novoizgrađenu višekatnicu na uglu Radićeve i Ulice JNA. Ovaj jedanaestokatni soliter sa stotinjak trosobnih, dvosobnih, jednosobnih stanova i nekoliko garsonjera, sagradilo je poduzeće „Tempo“. Odlično je izvedeno spajanje višekatnice sa stotinu godina starom zgradom u Radićevoj ulici. Većina stanova već je useljena. Vlasnici nekih samo su dio namještaja smjestili u novi stan, a drugi čekaju priliku da kupe novi namještaj kako dosadašnji stari ne bi unosili u novi stan. Okoliš zgrade još nije uređen, ali to nije smetalo stanarima da preko hrpa smeća i neodvezenog materijala prenesu namještaj i odnesu ga stepenicama čak do jedanaestog kata. Privatni ugostitelj Miloš Grubješić već je otvorio ukusno uređen „Kafe-ekspres“ restoran. Doseljenici zgrade već su održali dva sastanka, na kojima su donosili odredbe i dogovarali se kakav red treba da vlada u ovom gigantu.

Posjetili smo prije nekoliko dana četiri obitelji. Pozvonili smo na vratima u prizemlju na kojima još nije stavljeno ime vlasnika stana. Bio je to stan M. Orlića. Jednosoban je. „Podigao sam dugoročni kredit i kupio ga za 58.960 dinara“, reče nam vlasnik. „Površina stana bez balkona je 22 kvadratna metra. Nema špajze. U ugovoru je stajalo da će njegova veličina biti 32,80 kvadrata. Nisam znao da se u njegovu površinu računaju balkoni i debljina zidova. Ima nekih nepravilnosti u postavljanju električnih instalacija, ali ipak sam zadovoljan. Pa to je sada moj vlastiti kutić“. 
Popismo jedno piće i pozdravismo se s uljudnim domaćinom. Lift ne radi. Pokvario se već. Iznad jedanaestog kata prostrana terasa. Lijep i ugodan pogled na Karlovac i okolicu. Tu su i dvije garsonjere. Pritisli smo zvonce na jednim vratima, ali ne čusmo zvuk. Pokucali smo. Tako smo se našli u stanu Ane Katić, radnice poduzeća „Velebit“. Stan je kupilo poduzeće. 

„Mali je, ali sam presretna. Još ne vjerujem da imam vlastiti kutić. Sad sam se susrela s problemima kao što su kvarovi na električnim instalacijama. Pregorio je jedan šalter. Zvono se već nekoliko puta samo uključilo, pa sam morala prekinuti žicu. Sada ne radi. Malena poteškoća i sa smećem jer još nije određeno gdje će se bacati, lift se kvari, a osim toga on nije predviđen za teret, već samo za ljude, pa je muka nešto teže donijeti na 11. kat. Ipak, na to i ne mislim. Ipak sam sretna i zadovoljna.“

Domaćica Ivanka Pavičić otvorila nam je vrata svoga dvosobnog stana na devetom katu. 

„Nas je spasio auto-put. Dosadašnji stan nedaleko od željezničke pruge je srušen i tako smo dobili ovdje stan. Prostor je velik, 50,5 kvadrata. Žao mi je što u stanu nije moj muž. On je na sastanku. Njega su već odredili da se brine o liftu i spasi nekoga ako slučajno ne može izaći.“ Ivanka se potuži na neke sitnice, ali je i ona prezadovoljna stanom. 

Anka Šebetić, kuharica ugostiteljskog poduzeća „Korana“ u gostionici „Duga Resa“ čini se da je najsretniji stanar. Ona nije znala kako bi nam dočarala svoje zadovoljstvo. „Zamislite, dobila sam trosoban stan, a deset i više godina sam bila s mužem i četvero djece u jednoj sobi. Nismo imali smočnice, zahoda, kupaonice, a sada to sve imamo. Ovaj stan su zajedno kupili Savez boraca i moje poduzeće. Trebalo je da dobijem dvosoban stan, ali zalaganjem direktora poduzeća, to mu nikada neću zaboraviti, dobila sam ovaj. Kad smo se donekle uselili, ugrijala sam vodu u bojleru, okupala djecu i vjerujte da sam od sreće zaplakala. Uvjerila sam se da su ljudi ipak dobri. Prijatelji su mi pomagali da se lakše doselim. Još ne znam kolika je stanarina. Bit će velika, ali neću žaliti platiti. Barem znam što ću plaćati.“

Namjerno smo prilikom obilaska odabrali sve vrste stanova. Saznali smo da nije dobro riješeno pitanje sušenja rublja, mnogo je primjedbi na električna zvonca, druge električne instalacije, podove, umrljane zidove, ali su sve te primjedbe ostale u sjeni radosti i veselja. Garancija za stanove je dvije godine, a poslije će ga oni koji su ga kupili održavati vlastitim sredstvima. Sigurno će tada ili već za kratko vrijeme, dok ljude prođe veselje zbog „vlastitog kutića pod jednim ključem“, kućni savjet imati pune ruke posla dok se ne otklone nedostaci učinjeni tokom gradnje. Oni koji su dobili stanove, a imaju mala mjesečna primanja, možda će prigovarati ako stanarine budu previsoke. Sada nitko ne viče što se lift pet dana nakon upotrebe pokvario. Poslije će biti mnogo teže stepenicama na 11. kat. Sada to nije nikome teško.