I davne 1985. godine jedina škola koja je u potpunosti popunila svoje upisne kapacitete bila je Gimnazija, ujedno i jedina škola čija diploma ne donosi nikakvo konkretno zanimanje

Popis deficitarnih zanimanja po odluci Grada Karlovca zaista je impresivan. Nedostaje nam kadrova valjda u svemu što se radi s rukama. Redom: zidari, tesari, bravari, fasaderi, armirači, krovopokrivači, elektroinstalateri, mesari, rukovatelji samohodnim građevinskim strojevima, tokari, limari, instalateri grijanja i klimatizacije, vodoinstalateri, soboslikari, stolari, autolimari, strojobravari, klesari, alatničari, elektromehaničari, monteri građevinskih elemenata, keramičari-oblagači, šivači, pekari, konobari i kuhari, farmaceutski tehničari i zdravstveno-laboratorijski tehničari. To što se programi za ova zanimanja u srednjim školama teško popunjavaju, je već dugo širi sociološki problem s obzirom da biti obrtnik u većini gore spomenutih zanimanja osigurava bolji standard i veću zaradu nego bilo koja vrsta činovništva sa srednjom stručnom spremom u nekoj kancelariji.

Grad traži načina kako da motivira školsku djecu da se odluče za deficitarna zanimanja čija definicija sama po sebi sugerira da je s diplomama u džepu tih struka zaposlenje osigurano, a ako se bude malo poduzetan može osigurati i više nego pristojnu egzistenciju. Dobrog majstora vodoinstalatera, keramičara, električara, zidara danas je teško naći i mnogi su spremni dobro platiti za dobro obavljen posao. Dakle, Grad za deficitarna zanimanja daje stipendije, pokriva troškove školovanja, čak je ove godine i povećao iznos s 400 na 500 kn mjesečno. Ali, ima jedna kvaka. Stipendija za deficitarna zanimanja za srednje škole ima 15, a samo deficitarnih zanimanja po ovom popisu 29. Dakle, to šta daje Grad kap je u moru stvarnih potreba.

Sadržaj se nastavlja...

Za utjehu, u nekim drugim vremenima kad je teški rad bio cijenjen, a djeca u školi s ponosom govorila da su im očevi tokari u Jugoturbini, situacija nije bilo puno bolja, barem ne u ocvalom socijalizmu osamdesetih godina. Tada doduše nije bilo stipendija, jer su se svi školovali besplatno. Pa kad su za sve uvjeti bili isti zašto ne upisati ekonomsku školu ili gimnaziju? Zanimljivo, i davne 1985. godine jedina škola koja je u potpunosti popunila svoje upisne kapacitete bila je Gimnazija, ujedno i jedina škola čija diploma ne donosi nikakvo konkretno zanimanje.

Tekst u nastavku otkriva da se u 35 godina nije promijenilo puno, iste škole muke muče s viškom, odnosno manjkom zainteresiranih, a upisna politika se kreira po raznim potrebama, ali se zaobilazi ona najvažnija – da se škole prilagode potrebama gospodarstva.

„Ponovljena (stara) greška“, Karlovački tjednik, 11. srpnja 1985.

Prošao je prvi upisni rok za učenike što su minule školske godine završili 2. razred usmjerenog obrazovanja i ovog se ljeta opredjeljuju za zanimanje, ali se upisan gronica nije stišala. Životno važnu odluku donijelo je 976 učenika. Neupisano je ostalo oko 500 đaka, a u centrima nepopunjene klupe jer su škole planirale upisati 1700 učenika.

Nakon prvog upisnog roka mjesta ima u svim školama, osim, što i ne čudi, u centru „Dr Ivan Ribar“ (današnja Gimnazija – op.a.) Najgore su prošli centar „Marijan Čavić“ (današnja Tehnička škola) gdje je slobodno 206 mjesta, centar „25. maj“ (današnja Prirodoslovna škola) na Gazi koja može upisati još 165 učenika. Učenici koji se nisu upisali, a ne moraju najesen na popravni ispit mogu se opredijeliti za zanimanja metalske i elektrostruke, vozačke, ugostiteljske, kožarsko-obućarske, kemijske, prehrambene i građevinske struke.

Što se zapravo dogodilo?

Već kod raspisivanja natječaja učinjena je velika pogreška. Otvoreno je 1700 upisnih mjesta, iako su svi znali da je prošle godine u drugi razred usmjerenog obrazovanja upisano 1554 učenika. Čak i da su svi završili razred i odlučili se nastaviti školovati u jednoj od karlovačkih škola, nedostajalo bi u startu 150 učenika.

Poznat je i razlog. SIZ-ovi usmjerenog obrazovanja u čijim je rukama i upisan politika i srednjoškolski centri, oglušili su se na potrebe udruženog rada i nastojali prvenstveno da uposle vlastite kapacitete, odnosno popune školske klupe s onoliko učenika koliko je potrebno da se svim prosvjetnim radnicima osigura fond radnih sati.

Da stvar bude još teža, učenici (i roditelji) još uvijek hrle u neke škole i „atraktivne“ struke (koje to odavno nisu), neovisno o sposobnostima, afinitetima i dotada stečenom znanju i, što je najvažnije, potrebama udruženog rada. Predrasude sredine i obitelji, još su uvijek nažalost prisutne pri izboru zanimanja. Jer, kako inače protumačiti činjenicu da je neupisano, nakon prve upisne runde, ostalo oko 500 učenika, iako u srednjoškolskim centrima ima još 724 mjesta?

…neupisanih na kraju, istina, ne bi trebalo biti, ali će se dogoditi nešto drugo: uskoro ćemo imati još više kadrova koji nikome nisu potrebni, nezaposlenost će rasti, a privreda će, osobito metalska, tekstilna i kožarsko-obućarska koje su – usput rečeno – nosioci razvoja regije, i dalje oskudijevati kadrovima…Očito, nešto ne štima u obrazovnom sistemu, odnosima SIZ-ova, centara usmjerenog obrazovanja i udruženoga rada, ali i u našem ponašanju.