Situacija je grozna, ali danas je u kućna četiri zida puuuno manje dosadno biti sam sa sobom nego prije samo 20 godina, a kamoli prije 50 ili 60

Čini se da ćemo iz 2020. godine sa sobom ponijeti obogaćeni rječnik zahvaljujući ovoj agoniji od pandemije kojoj se i dalje ne nazire kraja. Među pojmovima i riječima što su ušli u svakodnevni govor, svakako će se naći i engleska „lockdown“ za koju u hrvatskom zapravo nema pravog prijevoda. Ona u engleskom može, ovisno o kontekstu, značiti i „izolacija“ i „zaključavanje“.

Mi se u zadnjim mjesecima nalazimo negdje između izolacije i zaključavanja, pa je možda bolje ne prevoditi je uopće. Lockdown u blažem ili doslovnom smislu,  nam donosi teške gospodarske kušnje, manju gospodarsku aktivnost, manje kretanja, manje potrošnje, pravo čistilište za mnoge nekad lukrativne djelatnosti, a sad na rubu propasti. Ali i još nešto, pravi je pakao za mlade koji više nemaju gdje za izaći i zabavljati se. Osuđeni su na socijalnu distancu kao i svi ostali, i na više provođenja vremena u stanu ili kući mimo vlastite volje. Zadnji put nešto slično se dogodilo za vrijeme Domovinskog rata i stalnih uzbuna, barem ovdje u Karlovcu, i provođenja dana i noći u podrumima i skloništima.

Sadržaj se nastavlja...

Nekako se preživjelo to zlo, pa će valjda i ovo. Posebno ako imamo na pameti da je svijet tehnološki u tih tridesetak godina otišao nezamislivo naprijed. Treba se sjetiti da je do 2000. mobitel bio rijetkost, kao i oni koji su se služili internetom. Bilo je to vrijeme kad smo još čekali kod fiksnog telefona da nas prijatelji nazovu. SMS poruke tamo negdje oko 2005. su bili nova revolucija u svakodnevnom komuniciranju.

O društvenim mrežama da ne pričamo. Danas ne možemo zamisliti život bez njih, a prije samo desetak godina na ovim prostorima rijetko tko se koristio Facebookom. Iako su razne forme ograničavanja druženja u cilju sprječavanja širenja virusa noćna mora za mlade, činjenica jest da trebaju samo stisnuti gumb ili dotaknuti ekran da bi došli do svojih prijatelja, do filmova, glazbe, serija, video igrica…

Situacija je grozna, ali danas je u kućna četiri zida puuuno manje dosadno biti sam sa sobom nego prije samo 20 godina, a kamoli prije 50 ili 60. Svako vrijeme nosi svoje, ali teško se oteti dojmu (i na osnovu teksta u nastavku), da je nekad davno mladima teže bilo popuniti slobodno vrijeme kad nije bilo nikakvih ograničenja ni pandemija, nego danas kad smo natjerani da provodimo većinu vremena u kućama i stanovima.   

„Dosađuje li se omladina u Karlovcu?“, Karlovački tjednik, 5. prosinca 1963.

Možda izraz „slobodno vrijeme“ bolje odgovara od izraza „zabava“ jer ne može biti govora o nekoj razonodi ako, na primjer, polovica posjetilaca ode s plesa u istom raspoloženju kao i navijač s nogometne utakmice koju je njegov klub izgubio.

Plesne večeri koje se jednom tjedno (nedjeljom), održavaju u Hrvatskom domu posjećuje u prosjeku 250 ljudi. Nije teško utvrditi da ovamo dolaze uglavnom ista lica. Može se zaključiti da se plesom, iako je to njihova glavna razonoda, zabavlja vrlo mali broj omladine.

Odmah se nameće pitanje kako ostali provode svoje slobodno vrijeme. Na ovo pitanje nije baš lako odgovoriti, ali može se reći da se ili dosađuju na špici u Radićevoj ulici, ili ne propuštaju ni jedan film, ili pak ostaju kod kuće.

No, izostavili smo jednu vrstu provoda koja, iako prezrena, najviše primamljuje. To su žurovi (za one malo mlađe – žur je tulum – op.a.).Vlada uvjerenje da nitko neće propustiti priliku ako mu roditelji odu od kuće da napravi žur. Zašto je žur tako popularan?

Da li zbog toga što se primjećuje da mladi, s jedne strane pokazuju naklonost za intimnost, a na drugoj priličnu zatvorenost? Sva nezainteresiranost koju oni pokazuju gubi se na žuru. Svima se čini da je intimnost koja vlada na takvim zabavama zagarantirana. Onda se uz pomoć alkohola iz čiste zabave ili nečeg drugog rade takve stvari koje nisu u skladu s moralom naše stvarnosti. Otuda valjda i loše mišljenje o žurovima.

Ali ima i obratnih slučajeva gdje je „štimung“ takav da predstavlja rekreaciju. Nedavno smo čuli i ovu priču. Grupa mladića, njih desetak, napravila je žur bez ijedne djevojke i šta je bilo? Igrali su se pokvarenog telefona. Svi kažu da se odavno nisu tako zabavljali. I ova priča možda donekle govori zašto su žurovi popularni.

Međutim, i pored toga što su nekima žurevi glavna zabava, mnogi se žale da im je i tamo dosadno, pa se većini karlovačke omladine Radićeva ulica i kinematografi glavni i jedini oblik razonode. Međutim, i to izaziva dosadu. Ova se riječ veoma često čuje. Dakle, dosadno je i onima na plesu i onima na žuru i onima u Radićevoj ulici.
I šta se događa? Oni u Radićevoj iz dosade stavljaju kutiju s ciglom nasred ulice i čekaju tko će od prolaznika u nju udariti, a kad je netko pogodi, nastane urnebesan smijeh. sa strane se onda čuju primjedbe: „Evo šta radi današnja omladina“.

Međutim, vjerojatno malo njih zna da to omladina radi iz dosade. Rekli smo i da je i onima na žuru dosadno. Šta se onda tamo dešava? Iz dosade se radi koješta zbog čega o žurovima među starijima vlada vrlo loše mišljenje…

Sve se dakle svodi na to da je karlovačkim mladićima i djevojkama prilično dosadno. Otkuda ta dosada?

Kriza u koju je zapao kulturno-zabavni život karlovačke omladine nije za podcjenjivanje. Posljednje ispade nekih omladinaca upravo treba shvatiti kao posljedicu nedovoljnih mogućnosti za kulturniju razonodu. Lokali i krčme sve su više ispunjene mladim ljudima kojim a doista ne odgovara tamošnji ambijent.

Šta treba uraditi na tom polju? O tome bi s moglo puno pisati, ali krajnji cilj cijele djelatnosti na poboljšanju kulturno-zabavnog života trebalo bi da ukloni pojam dosade iz vidika mladih karlovačkih ljudi. U suprotnom, mogli bi da budemo svjedoci i gorih stvari.