Kad bi se u privatnom sektoru zadovoljstvo radnika mjerilo pritužbama sindikalnim povjerenicima, tužbi sudovima, obustavama rada iz protesta, odnosno štrajkovima, onda bi mogli zaključiti da je kapitalizam u Karlovcu (i Hrvatskoj) pravi ra

Kad bi se u privatnom sektoru zadovoljstvo radnika mjerilo pritužbama sindikalnim povjerenicima, tužbi sudovima, obustavama rada iz protesta, odnosno štrajkovima, onda bi mogli zaključiti da je kapitalizam u Karlovcu (i Hrvatskoj) pravi raj. Naime, ne sjećamo se kad je netko štrajkao u privatnom sektoru. Ili je raj ili je u pitanju strah i činjenica da je sindikalno organiziranje na mnogo perfidnih načina umrtvljeno i(li) nepisanim pravilima definirano kao nepoželjno ponašanje u privatnim radnim kolektivima, posebno tamo gdje bi to imalo najviše smisla, u firmama s puno radnika.

S druge strane, štrajkaju učitelji, liječnici i medicinske sestre, tu i tamo drugi državni službenici ili zaposlenici vezani uz lokalnu upravu i samoupravu koji po defaultu imaju više plaće nego većina radnika u domaćim privatnim firmama i podružnicama stranih velikih korporacija.

Sadržaj se nastavlja...

Demokracija i kapitalizam bi nekako po definiciji trebali biti okruženje gdje je javno izražavanje nezadovoljstva na poslu plaćom ili nekim drugim razlozima normalno i često. S druge strane, žalbe i štrajkovi u prošlom sistemu bi trebale biti tabu, nešto nezamislivo. U jednostranačkoj diktaturi s gospodarstvom u rukama države kao okvira te diktature sloboda govora nije bila zagarantirana, a dizanje glasa je uvijek moglo biti protumačeno pobunom protiv sistema. Pa ipak, stare novine pune su priča o pritužbama radnika, a strojeve su radnici u štrajku gasili često u tvornicama koje su istim tim radnicima dodjeljivale stanove i slale ih za „siću“ u njihova odmarališta na moru. Kako to?

Donosimo primjer star trideset godina u kojem se plastično opisuje zbog čega se to radnici žale. Prvi razlog je i dalje u obilatoj primjeni u javnom sektoru, vlasti kao da su ga prepisale iz socijalističkog priručnika navodno nepoželjnih ponašanja, a drugi je tek sjećanje na neka druga vremena. Naime, danas se radnici ne mogu žaliti da ih poduzeće zaobilazi na listama za dodjelu stana iz jednostavnog razloga jer smo od izbora od 1990. nadalje većinski odlučili da je „dodjela stana“ neprihvatljiva praksa i socijalistička utopija. Bez obzira što je desetljećima funkcionirala prilično dobro i što zbog nje gotovo 90 posto Hrvata živi u vlastitoj nekretnini.

„Žalbe u porastu“, Karlovački tjednik, 15. siječnja 1981.

Broj radnika koji se žale karlovačkom Općinskom sindikalnom vijeću sve je veći. U tijeku prošle 1980. godine na tu adresu upućeno je oko dvjesto žalbi, što usmenih što pismenih.

U većini slučajeva Općinsko sindikalno vijeće putem svoje pravne službe uspješno rješava nastale sporove. Međutim, nerijetko su te odluke neefikasne pa dolazi do šikaniranja i vrijeđanja te omalovažavanja radnika u ostvarivanju prava pa u nekim sporovima moraju intervenirati i republički, pa čak i savezni organi. Uglavnom do takvih pojava dolazi onda kada radnici zatraže zaštitu ili ostvarivanje svojih prava izvan radne organizacije, kada se obrate sindikalnom vijeću, Sudu udruženog rada ili društvenom pravobraniocu samoupravljanja. Takvi postupci najčešće se shvaćaju kao lični obračun, kao udarac radnoj organizaciji, a da se pritom ne shvaća da je zaštita prava izvan kolektiva također jedno od usvojenih načela zaštite prava radnika.

Među žalbama najviše ih je iz oblasti zapošljavanja . U njima se upozorava da su natječaji (pogotovo oni za uslovno bolja radna mjesta), namješteni i da je u takvim slučajevima institut natječaja formalan. Nadalje se upozorava na namještanje uvjeta natječaja prema kandidatima te na veze, protekcionizam i rodbinske veze prilikom zapošljavanja. Tokom 1979. godine gotovo da i nije bilo žalbi u tom smislu, međutim prošle 1980. došlo je do njihova osjetnog porasta. U prilog tome navest ćemo podataka da je na oko 1300 ostvarenih radnih mjesta došlo čak 120 žalbi, praktički na svaki deseti natječaj jedan žalba.

Tijekom prošle godine došlo je do osjetnog smanjivanja žalbi koje se odnose na raspodjelu stanova i sredstava za individualnu stambenu izgradnju. Međutim, problemi na koje radnici ukazuju isti su kao i ranijih godina. Najčešće se ne poštuju utvrđene rang liste. One se prema tko zna prema kakvim potrebama pojedinaca mijenjaju i prilagođavaju, tako da oni radnici koji su bili među kandidatima ostaju bez stana. U nekim sredinama se često izigravaju propisi i tako zvanim kadrovskim potrebama. Dosta ih se proglašava neophodnim kadrovima i na taj način ostvaruju pravo na stan.

Na temelju analize Komisije za predstavke OK SKH Karlovac proizlazi da su najčešći uzroci predstavki i žalbi nerazvijeni samoupravni odnosi, nedovoljno informiranje i nepoznavanje vlastite radne sredine i nedovoljno regulirana prava radnika. Sve to, ocjenjuje komisija, dovodi do loših međuljudskih odnosa, grupašenja pa čak i zastranjivanja pojedinaca koji se žale na sve i svašta i ne mogu se uklopiti. Zbog toga ima radnika koji u svoju radnu sredinu nemaju povjerenja, ne mogu se pouzdati u nadležne samoupravne organe da će njihov problem biti dovoljno ozbiljno i objektivno razmotren, pa traže zaštitu svojih prava u pravilu izvan radnog kolektiva.