Ono u čemu je Irska bolja je činjenica da su tamo plaće veće i da je Irska, za razliku od Hrvatske uređena zemlja. I zato ljudi biraju Irsku, iako je život skuplji i vjerojatno teži.

Prije nekoliko godina, kad je mladim Hrvatima silom prilika Irska postala „in“ jer majčica domovina, odnosno njeni političari nikako da uspostave državu blagostanja, svi su se nacionalni mediji bacili u akciju da nama što smo ostali pokažu kako se tamo živi. Da posjete tu našu novu dijasporu što kao i njihovi preci po Amerikama i Njemačkoj krenuše trbuhom za kruhom, da vide kako su se snašli daleko od kuće. Polovicom prošlog desetljeća kad je egzodus u Irsku poprimio skoro masovne razmjere i Slobodna Dalmacija je poslala reportera da ispita mlade Dalmatince kako su se snašli, što rade i kakva im je Irska u odnosu na Hrvatsku. Potpisniku ovih redova reportaža je ostala u sjećanju po gotovo jednoglasnom paradoksalnom zaključku svih Hrvata s kojima je reporter Slobodne u irskom Corku razgovarao.

„Kod nas u Hrvatskoj je bolja klima, djevojke i hrana također, piće u kafićima je jeftinije, kao i smještaj, a sve ostalo bolje je ovdje u Irskoj!“

Sadržaj se nastavlja...

Na prvu zvuči uvjerljivo, ali kad se bolje razmisli što to mladom čovjeku može biti važnije od dobre klime, djevojaka jeftinih osnovnih troškova? Na kraju, na drugu stranu očito pretegne samo jedna stvar. Ono u čemu je Irska bolja je činjenica da su tamo plaće veće i da je Irska, za razliku od Hrvatske uređena zemlja. I zato ljudi biraju Irsku, iako je život skuplji i vjerojatno teži.

Nije tako prvi put. I iz 50 godina starog teksta mladog novinara Karlovačkog tjednika Mladena Stubljara koji je otišao u München vidjeti kako žive karlovački pečalbari, utvrdio je gotovo isto kao i reporter Slobodne prije par godina u Corku. Puno je toga u Karlovcu bilo bolje i ljude je u tuđem svijetu vuklo nazad, ali ljudi su odlazili za malo većom plaćom. Jedino što davne 1971. godine nisu smjeli reći, a Stubljar napisati, je da – baš kao i 2021. – ne postoje jednake šanse za sve, da postoje jednaki i jednakiji, vaši i naši, prednost podobnih nad sposobnima, da postoje stranačke iskaznice kao karta za prosperitet. I dok bude tako, ljudi će nam odlaziti, bez obzira što su najbolje stvari u životu besplatne i što je po tim pitanjima ova zemlja prvak svijeta.

„Rade i štede“, Karlovački tjednik, 21. siječnja 1971.

Minhen, centra Bavarske. Velegrad s gotovo dva i pol milijuna stanovnika, grad koji me po mnogočemu podsjeća na karlovačkog najbližeg susjeda – Zagreb. Grad koji se po industriji u SR Njemačkoj nalazi pri vrhu. I upravo ta činjenica, razvijena industrija, uvjetovala je da među mnogobrojnim Jugoslavenima koji se tamo nalaze na privremenom radu, susretnem i Karlovčane.

Prvih dana boravka u Minhenu sreo sam tu i tamo poznato lice. Bio sam dočekan s izuzetnim zanimanjem. Nije mi ni samom bilo jasno zašto, ali sam kasnije dobio objašnjenje od njih samih.

- Što se čudiš čovječe, pa ti imaš novih vijesti iz Karlovca, zato i jesi toliko interesantan – odgovorio mi je na pitanje Braco sa Švarče koji u Minhenu radi oko pola godine u tvornici magnetofona Uher. Čuo sam zatim i ostatak priče o njegovom odlasku u Njemačku na rad.

- Otišao sam iz Karlovca prije ravno godinu dana. Radio sam dotada kao pomoćni osoblje u trgovačkoj kući. Pa nije mi bilo tako loše, mislim sam posao, ali plaća je bila krivac što sam otišao u Njemačku. Bio sam šest mjeseci u Augsburgu, ali sam u potrazi za boljom zaradom stigao u Minhen. Međutim, ja sam malo nemiran duh, a osim toga vuče me i bratska ljubav, pa ću za jedno mjesec dana otići u Pariz da posjetim brata koji tamo živi.

Slične su priče i ostalih Karlovčana koje sam sreo u Minhenu. Većina njih radi u tvornici Siemens, a u tom koncernu rade i Karlovčanke, trenutno zaposlene u Minhenu. Plavokosa Nena radi već drugu godinu u Siemensu, ima 700 maraka plaće, ali je i s time zadovoljna.

- Kao frizerka zarađivala bi kod nas i manje – ogovorila mi je kada sam uzgred rekao da to i nije tako mnogo.

A ovdje dolazi druga priča. Priča o onima koji su u Njemačkoj vidjeli obećanu zemlju i doživjeli razočaranje. Jer i u Njemačkoj treba raditi. I to ne od 6 do 14, nego od 7 do pola pet popodne. Kako je netko primijetio, radno vrijeme kao rođeno da se ne vidi sunce. Nakon napornog rada, svi ti naši sugrađani jedva čekaju svoj krevet koji se nalazi ili u domu tvornice u kojoj rade ili u kakvoj privatnoj kući ili pak u kakvom apartmanu. Život u Njemačkoj je u usporedbi s ovim našim karlovačkim, jugoslavenskim životom veoma skup. Isto tako, gledajući izu ovog kuta, kreću se i cijene stanovima. Najjeftinije je u domovima, zatim dolaze privatne sobe i apartmani čije se cijene u Minhenu kreću oko 300 maraka ili u našim dinarima, oko 1000 dinara.

Sa zaradom od oko 800 maraka u prosjeku, žive Đeri, Beli, Mile, Zorica, Sveto, Grga i ostali Karlovčani u Minhenu. Žive kako god znaju i umiju. Štede, stavljaju na stranu da kupe ili automobil ili da ušteđevinu ponesu u Jugoslaviju.

Subotom i nedjeljom ne rade. Odmaraju se kod kuće, au krajnjem slučaju izađu u jedan od jugoslavenskih lokala kojih ima nekoliko u Minhenu. Najpopularniji ej onaj kod Kosa. Orkestar sastavljen od naših zemljaka svira našu muziku i to u veoma širokom rasponu, od narodnih do zabavnih.

Sveto, glavna forca ovog orkestra također je iz Karlovca. radi u jednoj tvornici alata i usput svira. Nije već dvije godine bio kod kuće što je uvjetovalo da sam mu podnio malo duži izvještaj o našem Karlovcu, o Željezničaru, o karlovačkom nogometnom drugoligašu, o radio stanici, o muzičarima…

Žive tako naši sugrađani, rade, štede i jedva čekaju da se vrate u Karlovac, da – kako kažu – otpočnu opet novi život.