KA RETROVIZOR

KARETROVIZOR

"Nisam ja s tobom koze čuvao da me zoveš drugom": Riječ drug koju smo eliminirali zbog socijalističkih konotacija, nisu voljeli ni u socijalizmu

foto ilustracija - KAfotka.net

Bez obzira na dekrete i poželjno ponašanje, (normalni) ljudi uvijek pružaju otpor kad je nešto u neskladu sa zdravim razumom

Ako bi slagali ljestvicu nepopularnosti riječi koje su obilježile socijalistički sustav, među vodećima koje smo brže-bolje odbacili i prezreli je svakako riječ drug, odnosno drugarica. Slično smo postupili i s pozdravom zdravo, koji je također iščezao iz svakodnevne uporabe kao jedan od sinonima socijalizma, iako ga oni koji idu u crkvu svakodnevno izgovaraju u drugoj najčešćoj katoličkoj molitvi poslije „Oče naš“. Naime, kad se pozdravlja Bogorodicu Mariju, molitva ne počinje s „dobar dan“ već upravo sa „zdravo“.

Zdravo čak ni danas nije neka uvreda, ali nazvati danas u komunikaciji bilo koga, bilo gdje, osim u šali ili iz ironije, drugom, to bi izazvalo čuđenje i ljutnju. Istina je da je inkriminirana riječ mnogo starija od jugoslavenskog socijalizma, ne moramo tražiti dalje od starih poslovica („tko je lud, ne budi mu drug“, „dug je zao drug“), da danas bez razmišljanja koristimo rado razne njene izvedenice (druženje, družica, bračni drug, družina, družba, recimo). Sve to prolazi, ali riječ drug izgovorena sama i upućena nekom se doživljava poput psovke.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Ne, ne mislimo ovdje kriviti gizdave (ili licemjerne) Hrvate što se srame svoje prošlosti i što su svjesno eliminirali jednu lijepu domaću riječ i njegovo značenje (prijatelj, suputnik, kompanjon…). U ovom slučaju ipak bi za eliminaciju „druga“ okrivili socijalizam. Kako je taj sustav ogadio i kontaminirao jednu uobičajenu riječ najbolje je opisala naša poznata jezikoslovka Nives Opačić. „Drug i drugarica, nametnuti sirovim ponašanjem i krutim podčinjavanjem, u građanskim su krugovima uvijek izazivali prezir. Ne kao riječi, nego kao princip. Jer protiv druga, na primjer, nije imalo ništa ni prijeratno gospodarstvo, pa su se privatne tvrtke često zvale Kovačić i drug, što je značilo ortak, kompanjon. A upravo su te Kovačiće i drugove zbacili i izbacili neki novi drugovi te kao gotovani ušetali u tuđe tvornice, kuće i živote. Repovi se vuku do danas.“

U nekoj vrsti duhovne uravnilovke, drug i drugarica nametani su svima i u svakoj službenoj situaciji. Drugovi su bili i učitelji i liječnici, učenici i pacijenti. Svi su bili isti, iako je to tako bilo samo na papiru. Bez obzira na dekrete i poželjno ponašanje, (normalni) ljudi uvijek pružaju otpor kad je nešto u neskladu sa zdravim razumom.

Kao što se vidi iz teksta u nastavku, sustav je i 35 godina nakon uspostavljanja imao problema da ispere mozak ljudima i natjera ih da se oslovljavaju u svim situacijama onako kako to partija želi. Nažalost, vlasti teško mijenjaju navike, i danas moramo trpjeti razno razne političke „autoritete“ koje nam – doduše diskretnije – dociraju što je dovoljno hrvatski i katolički. Baš kao što je generacijama prije nas partija određivala što je dovoljno revolucionarno i socijalistički.

"Gospon ili drug", Karlovački tjednik, 10. rujna 1981.

U svakodnevnoj korespondenciji, na javnim mjestima, u uredima i lokalima, te u ophođenju sa službenim osobama pojedinac se često nađe u dilemi kako se obratiti svom sugovorniku. Istini za volju oko ovog ne bi trebalo biti nikakvih dilema, jer opće je poznata stvar da se prilikom ophođenja koristi riječ drug ili drugarica.

Ništa novo, reklo bi se. Međutim, svakodnevna praksa, te iskustva pojedinaca ukazuju da po nekim nepisanim pravilima ophođenje doživljava osjetne transformacije. Sve modernija postaje upotreba riječi gospon, gospodine, gospođo, gazda, šefe, a i riječ kolega postala je neizostavan dio korespondencije.

Treba naglasiti da način ophođenja prema pojedincima ujedno označava i status, pa prema tome sve ove promjene treba shvatiti i kao promjene statusa pojedinaca. U jednoj karlovačkoj prodavaonici, obraća nam se jedan čitalac, na pitanje prodavaču „Druže, imate li…“ dobio je kratak odgovor: Nisam ja s tobom koze čuvao da bi me zvao drug…“

Naravno, ovo je ekscesan primjer, ali služi kao pouka što se sve može doživjeti ako se upotrebi uobičajena riječ naše svakodnevne prakse.

Riječ drug-drugarica, čine dio socijalističke transformacije našeg društva, odnosno predstavlja svojevrstan doprinos rušenja statusnih barijera klasnog društva. Drugim riječima, to znači i da proklamirana jednakost u socijalističkom društvu ne može opstati na ophođenju koje uvjetuje položaj i tome slično. Riječ drug – odnosno drugarica predstavljaju tradiciju NOR-a. Valjalo bi podsjetiti da je drugarstvo skovano u toku rata bilo toliko jako da je poprimilo zadivljujuće razmjere. Primjeri ovog drugarstva ogledaju se i u našoj korespondenciji korištenjem riječi drug odnosno drugarica. Sramiti se ovakvog ophođenja znači sramiti se i svog identiteta, odnosno svog korijena. Možda u načinu ophođenja leže i neke druge težnje?

Izdvojeno


Reci što misliš!