Prisjećamo se kako je to bilo nekad, kad su ŽEČE, njegovo vodstvo i njegovi radnici stenjali pod političkim jednoumljem, diktaturom i pod čizmom Jugoslavije.

Nakon dugo vremena stižu dobre vijesti vezane za nekadašnji ŽEČE. Nakon što je prošle godine TTK Ivana Mikšića kupio zgradu u kojoj je ŽEČE 50 godina, a prije njega i Mustad, proizvodio čavle, već se radi onako kako je Mikšić i obećao. Za početak, u punom su tijeku, nakon desetljeća nebrige prijašnjih vlasnika, radovi na krovištu, stavlja se u potpunosti nova konstrukcija i crijep što će biti garancija da zgrada bude zaštićena od atmosferilija. Kako je rečeno, zapuštena zgrada bi do kraja 2022. godine trebala postati Tehnički muzej strojarstva Jugoturbine. Ne sumnjamo da će tako i biti, sva sreća da svoju „šapu“ na zgradu nisu stavili političari i vlast, slušali bi samo priče i obećanja, odgode zadanih rokova i nikad se tu ne bi ništa maklo s mjesta.

Na kraju će ispasti da su pozicije na kojima je u gradu funkcionirao ŽEČE spašene od propadanja i dobile novu svrhu, jer uz ovu zgradu na Rakovcu, ona u Mačekovoj je privedena novoj svrsi zahvaljujući jednom drugom metalskom poduzetniku Vukoviću, odnosno HS produktu. Tamo se odavno ne lijevaju i bruse kvake, već se ljudi znoje u saunama, dižu utege u teretani, a ima Vuković tamo sebi za zabavu i svoju malu radio-televiziju.

Sadržaj se nastavlja...

Pa ipak, u našem kutku karlovačke nostalgije na KAportalu, ne možemo se još jednom prisjetiti ŽEČE-a koji je kao i mnoge tvrtke pao šaptom u revolucionarnoj akciji uništenja karlovačke industrije banditskom pretvorbom društvenog u privatno vlasništvo ljudi koji niti su znali, niti su htjeli baviti se tamo nekim stvaranjem nove vrijednosti. Kao da ih je netko krivo uputio: nisu preuzeli tvrtke da zabijaju zadnje čavle u lijes ŽEČE-a nego da nastave štancati čavle za izvoz.

ŽEČE je proizvodio žičane proizvode, okove za vrata i prozore, i čavle. Puno, puno čavala. Kolikogod svijet otišao tehnološki naprijed u virtualnu budućnost, čavle i kvake će opstati. Po nekoj logici stvari, trebao je onda opstati i ŽEČE. Ali nije. Ubili ga novi Hrvati i nova Hrvatska.

Prisjećamo se kako je to bilo nekad, kad su ŽEČE, njegovo vodstvo i njegovi radnici stenjali pod političkim jednoumljem, diktaturom i pod čizmom Jugoslavije.  

„Čavli za dolare, funte, lire…“, Karlovački tjednik, 28. siječnja 1988.

Ove godine Jugoturbina ŽEČE očekuje od izvoza čavala rekordnu konvertibilnu žetvu. Izvest će 3010 tona čavala, čija je vrijednost 1,8 milijuna dolara. Da bi to otpremili, potrebna im je željeznička kompozicija od 30 vagona! Od izvoza OOUR „Žičani proizvodi“, RO „Jugoturbina – ŽEČE“ uknjižit će 23,8 posto ukupnog godišnjeg prihoda. Izvoz tog kolektiva bit će čak 237 posto veći od uvoza.

Čavli ŽEČE-a će ove godine na tri kontinenta. U veliku Britaniju, SAD i Italiju izvest će 2750 tona čavala, a u Poljsku 60 tona čavala za obućarsku industriju. ŽEČE planira izvoz 200 tona potkivačkih čavala u Maroko, a jedini ih proizvodi na Balkanu.

- Prvenstveno želimo dobar poslovni rezultat – kaže inž. Nikica Lukić, direktor OOUR-a „Žičani proizvodi“. Dobar poslovni rezultat je nužan za razvoj kolektiva, ali i popravljanje životnog standarda radnika, s kojim nismo zadovoljni…

Ukoliko se ostvare planovi, ŽEČE će povećati izvoz u odnosu na prošlu godinu za 40 posto. Upravo lani se najstariji kolektiv SOUR-a „Jugoturbina“ okrenuo izvozu i gotovo preko noći postao jedan od najvećih konvertibilnih izvoznika karlovačkog metalskog kombinata.
„Jugoturbina – ŽEČE“ nije se u protekle dvije-tri godine slučajno i iz pomodarstva okrenula izvozu. Ekonomska kriza, koja je počela kulminirati na razmeđi dvaju srednjoročja, gotovo je zaustavila investicijsku aktivnost, tako da je drastično smanjena potražnja za čavlima. Građevinari i obućari, najveći potrošači čavala, istovremeno su počeli uvoditi nove tehnologije koje ne koriste čavle kao repromaterijal, što je još više pogoršalo položaj ovog kolektiva. Jedina šansa da se uposle kapaciteti i osigura opstanak, bio je izvoz…

Sasvim je sigurno da bi ŽEČE od čavala mogao priskrbiti i više deviza, iako im je, kako kažu, opskrba domaćeg tržišta osnovni zadatak. Razlozi što nije tako, nisu nepoznati. Ukratko: proizvođači sirovina i energije u povlaštenom su položaju u odnosu na prerađivače. Odobrava im se povišenje cijena, iako su odavno veće od svjetskih, gotovo kad zatraže, ali je opskrba i dalje nesigurna. S druge strane, cijene čavala su pod strogom kontrolom. Ne preže se ni od uvoza.

Nedavno je, primjerice, crna metalurgija povisila cijene za 60 posto, dok su cijene čavala ostale zamrznute. Zato je ŽEČR, preko Poslovne zajednice jugoslavenskih proizvođača žice, uputio pismo upozorenja saveznoj vladi. Posljedice su lako uočljive: dohodak prerađivača sve je tanji, a postrojenja sve dotrajalija. Ceh plaćaju oni što su najmanje krivi: radnici kroz sve niži standard.