Gradska vlast koja je direktni vlasnik u nešto manje od pola i indirektni u ostatku preko gradskih firmi, iz godine sve više steže remen i trenira financijsku strogoću i štednju baš na svojoj medijskoj kući, a s druge strane redakcija im ide sve više niz dlaku.

Paradoksalna je situacija u gradskim medijima Karlovačkom tjedniku i Radio Karlovcu još tamo od početaka vladavine gradonačelnika Jelića. Gradska vlast koja je direktni vlasnik u nešto manje od pola i indirektni u ostatku preko gradskih firmi, iz godine sve više steže remen i trenira financijsku strogoću i štednju baš na svojoj medijskoj kući, a s druge strane redakcija im ide sve više niz dlaku. Kao neka varijanta Stockholmskog sindroma, vlast vas zatoči, liši slobode, daje vam za život na slamku, a vi je svakog dana još gorljivije branite. I onda se dođe do stadija da gradski medij nije ni kritičan, niti zanatski solidan. Od njega vlast nema štete, ali nema niti neke posebne koristi. Nije ni čudo što se njegov vlasnik prema njemu odnosi kao prema 13. prasetu. Morate držati do sebe da bi drugi držali do vas.

Na tom mediju nema osvrta, tu se ne talasa, kad će netko za 100 godina listati Tjednik u knjižnici pomislit će da je u prvom i drugom desetljeću 21. stoljeća u Karlovcu teklo med i mlijeko. Ako i ima nešto loše, to nikad nema veze s vlašću. Tu i tamo čut ćete neki oporbeni glas u eteru ili preko zapisane izjave u Tjedniku, ali to je samo oporba, jalna što nije na vlasti i gunđa jer joj je to u opisu posla. Nema afera, nema istraživačkog novinarstva. S radio valova i sa stranica lokalnog medija širi se čista idila i blagostanje, kao da živimo u LaLa Landu.

Sadržaj se nastavlja...

Ponovili smo to puno puta na ovom mjestu, a ponovit ćemo opet. Nelogično je i nekako tužno da je Karlovački tjednik nakon što su uzde crvene diktature tamo negdje 15 godina poslije 2. svjetskog rata bile društveno-politički bile kritičnije i britkije, kad se zbog verbalnog delikta i napisanog nepoćudnog sadržaja moglo završiti iza rešetaka, nego sad kad je sloboda izgovorene riječi zagarantirana Ustavom a diktatura zamijenjena demokracijom. Dakako, neke su teme bile tabu, Tito je bio nedodirljivo božanstvo, ali lokalna rukovodstva u privredi, partijske organizacije, birokratizam, lopovluk… Karlovački novinari prije pola stoljeća i više, su otvoreno ili barem između redaka imali malo tolerancije kad su u pitanju bile pojave koje su razarale društveno tkivo i podrivale povjerenje u institucije vlasti. Evo još jednog teksta iz tvrdog komunizma i diktature, sa sadržajem kakvog je danas u gradskom lokalnom mediju nemoguće pročitati. Da bi se bolje uživjeli i lakše shvatili poantu, dovoljno je pojmove „partija“ i „savez komunista“ zamijeniti sa „stranka“ i „HDZ“.

„Društvena odgovornost u sjeni Krivičnog zakona“, Karlovački tjednik, 10. ožujka 1966.

U danima provođenja privredno, ili bolje rečeno, društvene reforme skoro na svakom skupu ili u nevezanim razgovorima naglašava se odgovornost svakog pojedinca za svoje postupke na radnom mjestu ili u društveno-političkoj aktivnosti. Drukčije i ne može biti, ako se reforma ne shvaća kao skup propisa , već kao reforma naših shvaćanja i djelovanja u daljnjem ekonomskom i društveno-političkom razvoju zemlje.

Ali teško se oteti dojmu da se u naglašavanju odgovornosti svakog pojedinca odviše gleda na tu odgovornost samo kroz slovo zakona. A usput rečeno česti su pokušaji pojedinaca, da u zakonu nađu „rupu“ i izbjegnu odgovornost za postupke za postupke koji nemaju ničeg zajedničkog s intencijama reforme. Ni društveno-politički i ekonomski život karlovačkog kotara nije pošteđen takvih shvaćanja odgovornosti. I baš zato čini nam se da je danas više nego ikad ranije potrebno lučiti odgovornost po zakonskim propisima od opće društvene odgovornosti.

To konkretno znači da za određene postupke pojedinac ne mora na primjer doći pod udar Krivičnog zakona, ali ti postupci i te kako zahtijevaju, i ne bi mogli izbjeći, ličnu društvenu odgovornost pred proizvođačima, građanima i društveno-političkim organizacijama. Uzmimo na primjer odgovornost članova SK pred ovom organizacijom. Nema ništa normalnije nego da član SK odgovara pred svojom organizacijom za neko djelo koje se štetno odražava na opća društvena kretanja bez obzira da li se to djelo može okvalificirati i krivičnom odgovornošću. Međutim, svakodnevna stvarnost, i kod nas u Karlovcu, uvjerava nas da je ovakva društvena odgovornost u sjeni Krivičnog zakona i sličnih zakonskih propisa. Kako drugačije protumačiti činjenicu da je izvjestan broj komunista na vrlo odgovornim mjestima u Karlovcu došao zbog svojih postupaka, neposredno pred i za vrijeme reforme, pod udar Krivičnog zakona, zakona o prekršajima i privrednim prijestupima, a da istovremeno nisu odgovarali za svoja djela pred organizacijama SK čiji su članovi.

Tako je na primjer prije nekoliko mjeseci vođen istražni postupak protiv jednog od odgovornih kotarskih privrednih rukovodilaca zato što je, neposredno pred reformu, na nedozvoljen način za svoje lične svrhe nabavio oko 17 tona cementa izbjegavši i porez na promet. Postupak je obustavljen „zbog neznatne društvene opasnosti ovog djela“. No da li je to dovoljan razlog da ovaj komunista ne bude kažnjen u svojoj organizaciji i smijenjen s rukovodećeg položaja. Ne treba biti veliki poznavalac Statuta SKJ da bi se došlo do zaključka da je taj član trebao i morao odgovarati pred svojom organizacijom i prije pokretanja krivičnog postupka. No to se do danas nije dogodilo.

Sličnih primjera moglo bi se navesti i više. Oni u ovom našem dinamičnom razvoju i ne predstavljaju ništa tragično. Ali, više zabrinjava zapostavljanje društveno-političke odgovornosti u vremenu kad inzistiramo na još jačem razvijanju samoupravnosti naših građana a posebno neposrednih proizvođača.

Zabrinjavajuće je što se i na jednom od posljednjih sastanaka Općinskog komiteta SK u Karlovcu moglo čuti mišljenje pojedinih njegovih članova, prema kojem nosioce nedozvoljenih djela treba kažnjavati po Krivičnom zakonu, a Komitet se, kako to oni kažu, mora baviti mnogo krupnijim stvarima. Zaboravlja se, izgleda, da u našem vremenu – vremenu razvoja samoupravljanja i odumiranja funkcija države – društveno-politička odgovornost ne smije biti u sjeni Krivičnog zakona i sličnih instrumenata države.