Danas o tome malo tko (ako itko) misli, a ni zadovoljstvo prometnom povezanošću nije se popravilo.

U predizbornoj anketi koju je provela udruga Drone među mladima, jedan od glavnih prigovora odnosio se na gradski prijevoz - odnosno nedostatak linija prema prigradskim naseljima i drugim mjestima Karlovačke županije. 

Karlovačko izdanje Večernjeg lista još je 1974. godine napravilo sličnu anketu među mladima koji su iz udaljenih mjesta dolazili u Karlovac na školovanje, no osim učestalosti samih linija, brinulo ih je i kako učenici provode vrijeme čekajući autobus ili vlak. Danas o tome malo tko (ako itko) misli, a ni zadovoljstvo prometnom povezanošću nije se popravilo.

Sadržaj se nastavlja...

Učenici - lutalice, Večernji list, 11. siječnja 1974.

Svakodnevno u Karlovac dolazi vlakovima ili autobusima nekoliko stotina učenika - srednjoškolaca. Viđamo ih na kolodvorima, ulicama, po kafićima i gostionicama. Gdje zapravo oni provode vrijeme do dolaska vlaka ili autobusa? Potražili smo ih i zamolili da nam odgovore na to pitanje.

Branko Božić - Svakodnevno putujem autobusom iz Vojnića. Ako je raspored u školi u redu onda ne čekam dugo. Ako moram čekati onda sam s društvom na autobusnom kolodvoru ili u kinu.

Višnja Laslavić i Marija Peretić - Iz Jarčeg Polja smo i ako trebamo čekati kraće onda čekamo tu na kolodvoru. U protivnom čekamo kod kolegice u gradu ili negdje drugdje. Najgore je bilo u vrijeme redukcije struje. Raspored se promijenio, ali ne i vozni red našeg autobusa. 

Vojislav Mandić - Putujem vlakom iz Utinje. Ponekad čekam i po dva tri sata na kolodvoru s društvom. Bili smo i u Klubu mladih, ali tamo je jako hladno pa smo obično u nekoj restauraciji ili gostionici. To je najskuplje, ali i jedino toplo mjesto u ovim zimskim danima, osim kolodvora koji nam je već dosadio.

Marija Keser - Dolazim iz Ogulina i izbjegavam čekanje u kafiću, ali to je ponekad neizbježno. U Klubu mladih još nisam bila, jer tamo ne idu moji kolege i kolegice. Lakše je čekati vlak u proljeće kada je lijepo vrijeme, onda se može i prošetati, ali sada...

Hermina Globočnik i njeno društvo iz Zdenčine provode vrijeme na sličan način.

Očito je da su učenici putnici prepušteni sami sebi. U Klubu mladih nisu našli svoje prostorije, iako se na njih računalo kada se klub otvarao. O tom problemu trebali bi više računa povesti Konferencija SO i škole. Jer, ne smije se dogoditi da ulice, kafići i razne gostionice budu mjesta gdje se okupljaju učenici, čekajući vlakove i autobuse. Ne zaboravimo da njihov broj nije mali, kao ni njihovi problemi.

foto: kafotka.net