Riječ je o možda najvećoj sportskoj priredbi u povijesti grada u kojoj je sudjelovao i jedan gradski klub.

Početak 1994. godine Karlovac je dočekao još vidajući rane teških i katastrofalnih napada agresora na grad u rujnu 1993. godine. Doživio je grad tada materijalne štete usporedive sa stradanjima u jesen i zimu 1991. godine, a još tragičnije bile su ljudske posljedice - stradao je velik broj ljudi, ranjenih je bilo stotine, a mnogo je građana i poginulo, među njima i dugogodišnji sportski novinar Tomica Belavić.

Samo par mjeseci kasnije, naš kolega zasigurno bi bio u prepunoj Sportskoj dvorani na pravom europskom rukometnom spektaklu - četvrtfinalu europskog City kupa, u kojem je Karlovačka pivovara dočekala superjakog bundesligaša Tusem Essen.

Sadržaj se nastavlja...

Riječ je o možda najvećoj sportskoj priredbi u povijesti grada u kojoj je sudjelovao i jedan gradski klub. Dakako, goleme su košarkaške priredbe od Europskog prvenstva preko NBA selekcije u Šancu pa do Svjetskog košarkaškog prvenstva 1970. godine, što je čast koju nikada nije doživio niti Zagreb. Ipak, ogled protiv rukometnog bundesligaša imao je tu dodatnu komponentu u činjenici da je sudionik bio naš lokalni gradski klub. 

Bili su to dani kada je grad živio za rukomet i nije slučajno da ovaj KAretrovizor posvećujemo tome u vrijeme kada prijeti štrajk prvotimaca HRK Karlovca koji je nakon par sušnih godina ponovno u Premijer ligi. Puno toga o svemu rekli smo već u osvrtu, ovog puta vrijedi tek dodati da zajednički jezik ipak treba naći i to što prije, jer kako je Karlovac u šezdesetima i sedamdesetima bio grad košarke, tako je u devedesetima i prvom desetljeću ovog stoljeća bio grad rukometa. Može to biti još uvijek, no veća potpora šire zajednice je itekako bitna. No, ne odnosi se to na konkretne zahtjeve, jer oni su ipak ovog puta krivo usmjereni. Teško se oteti dojmu da krivnje ima s obje strane - rukomet je (kao sport i kao klub) možda previše naviknut na "političku" pomoć i premalo je radio na tome da sam privuče sponzore i dodatna sredstva, a političari su možda zaista (potpuno bezrazložno i zapravo apsolutno besmisleno) nakon afere s kojom sportaši nemaju nikakve veze, previše suzdržani prema klubu koji nas predstavlja u najvišem rangu jednog od najtrofejnijih hrvatskih sportova. 

Teško se oteti dojmu da Grad može pomoći u razgovorima sa sponzorima, jer kako to izgleda kada je uprava politički jaka vidi se na primjeru NK Karlovac 1919 koji svako malo obavještava javnost o novim sponzorima, iako nesumnjivo u ovom trenutku kao trećeligaš sa slabom posjetom nije sam po sebi super atraktivan. Ali, nogomet ima ambicije i ima zalaganje uprave po tom pitanju. Karlovački rukomet trenutačno je u rukama entuzijasta koji su održali klub u najtežim trenucima i to im nitko ne može negirati niti oduzeti. Ali, to ne mijenja činjenicu da je stav "Grad nam treba dati više novca" duboko pogrešan. Što ne znači da Grad ne može pomoći. 

No, da ne duljimo i ne zaplićemo se, vratimo se u 1994. i spektakularnu utakmicu u ratnom Karlovcu, kada je slavni bundesligaš dobio svoju "porciju" pred oduševljenim gledateljima. Ponovilo se!