Ljubav prema brzini oduvijek nam je svojstvena, no ponekad prerasta u čistu obijest.

Ljubav prema brzini vjerojatno je urođena čovjeku, u mnogim situacijama svakako ćemo svi rado iskoristiti prigodu da negdje stignemo brže ako je to moguće, no oduvijek je ta težnja dovodila i do ekstremnih situacija i onih koji posve bezobzirno jure svojim putem, a često i iz čiste obijesti. 

S vremenom i razvojem tehnologije i vozila prevelike brzine postaju sve opasnije, no i u samim začecima prijevoznih sredstava nisu bile bezazlene, o čemu svjedoči crtica iz lokalnog lista Svjetlo stara ravno 140 godina, a koja govori o brzoj i nagloj vožnji, iza koje se ipak krije nešto sasvim drugačije od onoga što pod tim terminom i pojmom podrazumijevamo danas.

Sadržaj se nastavlja...

"Nagla vožnja", Svjetlo, 17. kolovoza 1884. godine

Već smo više puta opazili, da kod nas nitko neobraća pozornost na brzu vožnju te se je zato dogodilo već i više nesreća. 

Tako je jučer sluga gospoje V. u napitom stanju tako tjerao konje kraj ugla kako se ide kod pravoslavne crkve na ogorelinu te je tako skoro pogazio neku ženu koja se je tamo nalazila.

Mi znamo samo toliko, da u drugih gradovih to ne obstoji, da se smije voziti u sried grada, kako je koga volja na očigled gradskih stražara, te time stavljati u opasnost čovječji život. Gradska straža ne bi trebala trpjeti da se brže vozi u gradu, negoli malim kasom, a na zavojitih ulica pako samo korakom!

(foto: kafotka.net)