Sredinom 60-ih tadašnji prvi čovjek Karlovca Josip Boljkovac sa svojim se suradnicima, inženjerima i urbanistima, odlučio za milenijski pothvat; građnje novog Karlovca na poljanama istočno od pruge Zagreb – Rijeka. Za tako nešto trebao je snažan utjecaj na republičkoj razini, za početak da se privoli tadašnje Jugoslavenske željeznice da na tom dijelu podignu prugu s tla, tako da se cestovni promet može ispod nesmetano odvijati. Uspjelo se u naumu, no nije prošlo dugo, Karlovac se našao pred novim prometnim  izazovom, nastavkom novoizgrađenog prvog komada pravog auto-puta u Jugoslaviji između Zagreba i Karlovca. Baš kao i željeznica par godina prije, ta prometnica prema moru, jedna od najprometnijih u zemlji, prijetila je da posebice pješacima i biciklistima komunikaciju s novim dijelom grada pretvori u noćnu moru.

S državom se postiglo kompromisno rješenje, kao što je vidljivo iz teksta koji slijedi, uz određenu cijenu: trebalo je izgraditi veliki pothodnik. Nekako se čini da su to zadnji slučajevi kad je Karlovac uspijevao nametnuti kompromis državi. Kasnije, a posebno u samostalnoj Hrvatskoj, na manje demokratski način Karlovcu su nametana prometna rješenja od državnog interesa, a mimo volje lokalne zajednice. Od sjeverne auto-puta do trase nizinske željeznice kojom nas sad iz Zagreba plaše. A kad je Karlovcu nešto zaista lokalno prometno bitno, država očito neće ni da čuje. Naime, u zadnjih deset godina nije napravljeno novog metra gradskog prstena. Guramo se godinama po vrlo opterećenoj, neuvjetnoj cestici uz Luščić jer je nekome tako u interesu, ili nikoga koga bi trebalo biti briga, nije briga.

Sadržaj se nastavlja...

„Žrtve“, Karlovački tjednik, 16. studenog 1972.

Osam i pol milijuna dinara stajat će pothodnik ispod brze ceste kod Tržnice. Nužda i korist istovremeno. U sadašnjim prilikama, kad se svaka investicija mjeri aršinom štedljivosti, druge nije bilo: ili prihvatiti preinaku brze ceste ili odsjeći prilaz novom centru grada. Prihvaćena je preinaka koja brzu cestu čini jeftinijom, ali zato karlovačka općina mora uložiti 4 milijuna dinara. Toliko, naime traži graditelj pothodnika, da bi započeo radove. Preostali dio sredstava bit će namaknut od zainteresiranih trgovačkih organizacija kaje u pothodniku žele imati poslovni prostor. Tako će pothodnik, uz osnovnu namjenu (da omogući nesmetan prolaz pješaka i automobilista), postati koristan i u poslovnom smislu. kad se govori o koristi koju donosi brza cesta, valja spomenuti i to do je ta cesta karlovačkoj općini nametnula još nekoliko obaveza.

U nastojanju da bude što jeftinija, prvobitni projekt doživio je izmjenu. Zato je u banijanskom dijelu trebalo nešto žrtvovati, kao na primjer napraviti ne baš prikladni pothodnik na željezničkoj stanici i uzdignuće kod „Vunateksa“. Kad se ocjenjivalo što zapravo znači za Karlovac ta cesta, onda su ove žrtve napravljene svjesno. A kad se trezveno prosudi ova najveća, pothodnik u Marinkovićevoj ulici, tada u stvari ta sredstva i nisu prava žrtva. Jer novac dat za gradnju pothodnika, dat je za sigurnost ljudi-pješaka i otvaranje novog poslovnog prostora, od kojeg će ova komuna također imati koristi. Kad već moradosmo žrtvovati, bolje je ovako, nego prihvatiti prvotno polovično rješenje, koje bi se kad-tad obilo o glave svima nama.

Pripremio Tihomir Ivka