INTERVJU Marija Goršić, predsjednica ŽNK 4 rijeke: Borimo se s vjetrenjačama, ali znam i vjerujem da ćemo uspjeti sve prepreke svladati kao i do sada

“Trenutni i jedini problem nam je nogometno igralište i svlačionice. Moram reći da stadion na kojem boravimo, iza Prirodoslovne škole na Gazi. Jedinu brigu oko igrališta i okoliša vodimo mi, odnosno naš oružar. Tu nam ode dosta novca i vremena, stadion se poprilično uništi, a prijeko nam je potreban za odigravanje službenih utakmica i održavanje treninga” kaže Marija Goršić.

Posljednjih godina jedini karlovački ženski nogometni klub, ŽNK 4 rijeke, uspješnim radom i rezultatima skreće pozornost javnosti. Dovoljan razlog da u razgovoru s “prvom nogometašicom” i prvom damom kluba, predsjednicom Marijom Goršić, saznamo više o radu i planovima tog kluba. Za početak jedno, možda, neuobičajeno pitanje:

Vaša je ekipa bila nedavno na misi zahvalnici za sportaše grada Karlovca i sportaše s invaliditetom Zagrebačke nadbiskupije. U jednom sam trenutku primijetio suze na tvojim očima …? – Da, primijetili ste suzu u mom oku jer se nekako uvijek na misi nađem u propovijedi. Pričao to naš župnik ili u ovom slučaju biskup Šaško, kao da se obraćaju meni, nađem se u svakoj prilici. Tako i taj dan kada je svjedočio boksač i olimpijac Damir Škaro. U njegovim riječima sam pronašla i svoje riječi. Kako uvijek od Boga tražimo više, za sve što sam molila, dao mi je. Sada imam mir i radost, uživam u svakom danu. Ponosna sam na svoje djevojčice jer su bile dio te priče i vidim da neke od njih žive istim ‘tempom’ i rastu u vjeri. Napokon, kao što sam i rekla svojim prijateljima koji su stalno uz mene, dobila sam priliku reći nešto o vjeri i što mi je vjera donijela.

ŠTO ĆE SUTRA DONIJETI?

Koliko si zadovoljna plasmanom ekipe u zadnjoj natjecateljskoj sezoni? – Na kraju polusezone pionirke su na 5. mjestu sa 23 boda. Moram naglasiti da se one u ŽNL natječu s dječacima i da je ovo izvrstan plasman. Kadetkinje su također 5. u HNLŽM sa 31 bodom kao i ŽNK Dinamo. Zadovoljna sam s obzirom da su ovu polusezonu igračice bile dosta povrijeđene pa nisu mogle igrati utakmice. U svakom slučaju zadovoljna sam kada vidim da su one sretne i zadovoljne jer svaki puta ostave srce na terenu.

Što očekuješ od nove sezone, bolji plasman, nekakav drugačiji iskorak …? – U novoj sezoni planiramo cijeli naš nogometni kadar preseliti u HNLŽM tako da će se i pionirke okušati u ligi s djevojkama. Trenutno ne očekujem nekakav znatan iskorak, no vidjet ćemo što će nam sutra donijeti.

Kako bi ocijenila rad trenera? – Rad trenera se vidi po rezultatima. Nisam neki stručnjak da bih mogla sama ocijeniti njegov rad. Ipak sam žena u nogometu, a znate kako na to gledaju. Ne daj Bože da bih ocjenjivala njegov rad, ha,ha,ha …

Ekipa je mlada, a imate li još i pomladak? – Trenutno su u klubu djevojke od 7 do 18 godina starosti. Konstantno nam dolaze nove igračice i to baš mlađa populacija do 10 godina. Zadovoljni smo odazivom.

Imate nekoliko reprezentativki u mlađim selekcijama. Koliko one mogu uspjeti u sportskoj karijeri? – Ne smijem ovdje svašta iznositi, ali koliko god one bile uspješne i trudile se bojim se da kod nas nema tog stručnog kadra koji bi to prepoznao te ih iznio negdje dalje.

Kako djevojčice usklađuju školu i igranje nogometa? – Za sada su treninzi većinom nakon njihove nastave, dakle navečer. Utakmice i pripreme se ‘potrefe’ da su za vrijeme škole, no nijedna do sada nije imala problema što se tiče ocjena da bi zbog toga bila spriječena igrati. Za sada je sve pod kontrolom.

Tko se još brine o ekipi? – Većinom se trener brine oko same ekipe, a tehničke stvari odrađujem s Izvršnim odborom.

FRIZERKA, FOLKLORAŠICA, MAŽORETKINJA, PREDSJEDNICA KLUBA I GRADSKE ČETVRTI … Marija Goršić je bila jedna od prvih članica Karlovačkih mažoretkinja. Folklorom se bavila paralelno kada i mažoretkinjama. Godine 2006. shvatila da je sve to skupa previše za nju i njene obveze. Posao koji je radila, a koji radi i danas, zahtijevao je koncentraciju i oduzimao joj slobodnog vremena. Tu su još i dvoje male djece, a oni su joj ipak prioritet u životu. Djeca su se počela baviti nogometom, sin Valentino (2001) od svoje četvrte godine je igrač u karlovačkim klubovima, a kćer Roberta (2003) je od svoje šeste godine igračica u muškom klubu NK Mostanje. Godine 2016. je s Brankom Havelka došla na ideju da osnuju prvi karlovački ženski nogometni klub. Tako je, eto, nakon mažoretkinja i folklora počela njena nogometna aktivnost. Pored toga što je predsjednica ŽNK 4 rijeke, predsjednica je i GČ Mostanje te vlasnica frizerskog salona. Ovime su njeni životni ciljevi ostvareni te se napokon može posvetiti sebi i svojim ciljevima.

SPONZORI IH NE PREPOZNAJU

S koliko novca klub raspolaže? – Kojih novca? Novca imamo onoliko koliko nam daju sponzori a to je na kapaljku. Športska zajednica je jedina koja nam osigura većinu financijskih sredstava. Tako da bih ja ovu temu ovime i završila.

Ipak, koliko su sponzori uopće zainteresirani za ulaganje u ženski nogomet? – Sponzora je jako, jako malo, gotovo 2-3 na području naše županije. Obično nam smanje troškove tiskanja opreme naši suradnici i prijatelji, hvala im na tome. Pokoji put dobijemo majice. Ne znam smijem li iznositi od koga (PPK op.a.). Jedan od većih naših sponzora je g. Ivan Mikšić. Hrvatska vojska nam pomogne u obliku valjanja stadiona, pa eto ne moramo dodatno plaćati neke tehničke stvari. Nažalost većina ih se ogluše na naše zamolbe, ili ih uopće ne pročitaju. Žalosno je da sponzori pomažu klubovima iz drugih županija a nas ne prepoznaju. Možda zato što smo žene u nogometu?!

SVLAČIONICE IM USKRATILI NOGOMETAŠI – VETERANI

Suradnja s Nogometnim savezom i Karlovačkom sportskom zajednicom? – Na to nemam što dodati niti oduzeti. Oni su nam tu za sve i uvijek spremni pomoći u bilo kojem obliku. Suradnja je to kakva i treba biti.

Što misliš o karlovačkom nogometu, naravno muškom? – Samo se baziram na ženski nogomet. Uz sve obveze koje imam i radim ne mogu još i muški nogomet pratiti.

Koji su najveći problemi s kojima se susrećete?

– Trenutni i jedini problem nam je nogometno igralište i svlačionice. Moram reći da stadion na kojem boravimo, iza Prirodoslovne škole na Gazi, koristimo ga zajedno s još jednom veteranskom ekipom koja se uopće ne natječe, u vrlo je lošem stanju. Jedinu brigu oko igrališta i okoliša vodimo mi, odnosno naš oružar. Tu nam ode dosta novca i vremena, stadion se poprilično uništi, a prijeko nam je potreban za odigravanje službenih utakmica i održavanje treninga. Prostorije ili svlačionice koje smo dosad koristili na Gazi su nam zabranjene, izbacili su nas nogometaši veterani iz razloga jer smo od Prirodoslovne škole tražili ugovor o korištenju stadiona kako bi mogli lakše ulagati u stadion i okoliš. Zamislite da je 40 djevojčica ostalo bez ‘doma’! Prirodoslovna škola omogućila nam je tada njihove svlačionice dok se ne snađemo. Dakle jedini problem i najveći je mjesto održavanja treninga i utakmica. Borimo se s vjetrenjačama ali znam i vjerujem da ćemo uspjeti i prepreke svladati kao i sve do sada.

KAŠonline