Karlovac je posebna emocija? “Boli me sve
to. Kada neki stranac prolazi pokraj stadiona, vjerojatno misli
da je riječ o prvoligašu. Ali… Tamo sam počeo igrati. U prvoj
momčadi igrao sam godinu i pol. Ne znam što bi trebalo napraviti.
Karlovac je nekada bio sportski grad, rukometni, košarkaški,
nogometni… Nema sada ničega, a nogometni uvjeti su dobri. Ima
tamo djece, dvjestotinjak. Kada sam prije dolazio u Karlovac,
razgovaralo se o nogometu, a sada ni moji prijatelji uopće ne
razgovaraju o nogometu…”, kaže Rajko Janjanin.
Dinamo? – Prošle sezone izgledao mi je zrelo, europski. Što nije
bio slu??aj prethodnih godina. Pitanje je što će biti u novoj
sezoni. Svi znamo problematiku i mentalitet, zbog toga će biti
teško opet biti na toj razini. Volio bih da uđu u Ligu prvaka, no
jako teško… Europska liga bila bi veliki uspjeh.
VAŽAN JE KONTINUITET
O Dinamu govorimo u Mamićevoj eri i poslije
njega. – Sigurno da je Mamić zaslužan za to. Napravio je
velike stvari. Kada sam došao u Zvezdu, najprije sam naučio da je
klub iznad svega. Mamić je bio jedan u nizu. Dinamo je bio i
ostat će poslije mene, vas, Lamze, Zambate, Bobana, Šukera,
Mlinarića, Zajeca…
U kojem smjeru ide srpski nogomet? – Mentalitet
je drukčiji. Stalno se priča o previranjima, namještanjima,
kvazivlasnicima, kvazimenadžerima… Drago mi je da se barem
Zvezda uspjela izvući. Izborili su Europu, no problem je
kontinuiteta. Smanjuju se dugovi, rade tereni, omladinska se
škola popravila… Ali ako u kontinuitetu ne ulaziš u Europu,
nije dobro. Što imaš od te srpske lige, jedino se utakmice s
Partizanom mogu pogledati. Iako, na zadnjem je derbiju bilo 12-13
tisuća gledatelja. Odem jednom godišnje u Beograd, no čini mi se
da ni ljude više ne zanima nogomet. Ni reprezentaciju, ni liga.
Možda imaju taj naboj zbog Zvezdinih europskih utakmica. A bilo
je jako loše stanje. Sjećam se da sam ih prije nekoliko godina
zvao na turnir dok sam bio u Panathinaikosu. Rekli su mi da
nemaju novca platiti autobus na relaciji od pet kilometara. Bili
su na dnu.
Nedavno ste bili u Beogradu? – To nema veze sa
Zvezdom. Već 13 godina sastajem se s bivšim suigračima iz
Karlovca, Korduna … Znalo nas se skupiti iz devet država. Iz
Karlovca dolazi pet-šest prijatelja.
Karlovac je posebna emocija. – Boli me sve to.
Kada neki stranac prolazi pokraj stadiona, vjerojatno misli da je
riječ o prvoligašu. Ali… Tamo sam počeo igrati. U prvoj momčadi
igrao sam godinu i pol. Ne znam što bi trebalo napraviti.
Karlovac je nekada bio sportski grad, rukometni, košarkaški,
nogometni… Nema sada ničega, a nogometni uvjeti su dobri. Ima
tamo djece, dvjestotinjak. Kada sam prije dolazio u Karlovac,
razgovaralo se o nogometu, a sada ni moji prijatelji uopće ne
razgovaraju o nogometu…
NAJVIŠE VOLIM GLEDATI MESSIJA
Unatoč lošem gospodarenju sportom, stvaramo puno
igrača? – Sigurno neki klubovi rade dobro, imaju dobre
trenere. Talenata imate i u Grčkoj, na Bliskom istoku, ali nisu
gladni za uspjehom. Grci ne stvaraju igrače. Ja sam došao u
Panathinaikos 2004. godine, kada je Grčka bila prvak Europe. No,
ništa nisu profitirali od tog uspjeha. Nisu napravili ni terene,
ni stadione, ni ulagali u mlade… Bojim se da ni Hrvatska neće
profitirati od uspjeha reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u
Rusiji. Malo su se popravili travnjaci. Dođem u Kranjčevićevu, to
je užas… Pa ni na Poljudu se ništa nije popravilo još od
Mediteranskih igara 1979. godine kada sam tamo igrao finalnu
utakmicu s Francuskom. Prva je to utakmica na Poljudu. Zadnji put
tamo sam gledao HSV s Mladenom Petrićem. Eto, i njega sam
trenirao u Panathinaikosu.
A što ga danas intrigira u nogometu? Što voli
gledati? – Messija. Sjećam se, 2005. godine bio sam
pomoćnik Malesaniju. Tada smo u skupini Lige prvaka bili s
Barcelonom, Werderom i Udineseom. U Panathinaikosu je tada sa
mnom radio jedan trener koji je igrao sa Zajecom. On mi je kazao:
“Rajko, vidjet ćeš jednog malog, taj će biti strašan igrač”. U
Ateni nije igrao, a na zagrijavanju sam vidio jednog dugokosog
klinca, tada je imao 17 godina. Trenirka mu je bila prevelika,
skupio se… Prolazim pokraj njega i mislim: “Ako će ovaj biti
čudo…” U toj utakmici nije ni ulazio u igru. Nakon petnaest
dana igrali smo u Barceloni. Bila je to momčad s Ronaldinhom,
Larssonom, Marquezom… U toj je utakmici Messi igrao od početka,
a prvo poluvrijeme gubili smo 0:4. Bišćan je igrao stopera, Šerić
na lijevom krilu. Galinović je na toj utakmici primio pet komada,
a to mu je bila jedna od najboljih utakmica. U toj utakmici Messi
je zabio prvi pogodak u Ligi prvaka. Nakon utakmice razgovarao
sam s Bišćanom i pitao ga kako se taj mali “narugao” s njima. A
Bišćan mi kaže: “Rajko, taj će biti najbolji nogometaš na
svijetu…” Eto, zato mislim da će Igor biti dobar trener.
A kome se divi od naših igrača s ovih prostora, Luki
Modriću, Joviću… – Ne vjerujem da može dominirati
svjetskim nogometom. Ne mislim da je bolji, primjerice, od
Griezmanna.
Pa potpisao je za Real? – Uh, bilo je promašaja
i u Realu… Odigrao je jednu pravu sezonu. Odličan je igrač, ali
prvu sezonu u Benfici nije igrao pa nije bio standardan ni u
Zvezdi. U Benficu se prodao na račun mlade reprezentacije.
Prerano je za procjene jer svaki igrač može odigrati jednu
sezonu. Vjerojatno će zabijati jer Real igra takav stil. No, ne
vjerujem da je top.
SUŠIĆ JE BIO MESSIJEVA RAZINA
Luka Modrić? – Iznenadio me zadnje dvije-tri
godine. Uvijek je bio dobar, no ranije nije bio na toj razini. Na
SP-u je odigrao vrhunski. Bio je odličan igrač i prije, ali
zadnje dvije-tri godine, to je razina više. Prije četiri-pet
godina govorili su da ni za reprezentaciju nije igrao dobro.
Šteta što Real ne igra dobro, jer je i zadnju godinu igrao
odlično. Sad igra bolje nego prije tri-četiri godine. Mandžukić
mi se sviđa kao igrač. Ali, sjetite se, da ste u Hrvatskoj prije
SP-a pitali ljude bi li ga uvrstili u momčad, 90 posto njih ne
bi. Svi bi Kalinića, Kramarića, Rebića… A Mandžo je na SP-u bio
najbolji…
Nekoć davno Janjaninu su postavili slično pitanje o
igračima nekog prošlog doba, a on je izdvojio Dejana
Savićevića. – Kada je igrao dobro, jasno je zašto su ga
zvali genijalcem. To je ta vrhunska razina o kojoj govorimo. No,
ni Savićević nije imao kontinuitet, igrao je svaku petu utakmicu
na top razini. Ali kada igra tako, ne možete ga zaustaviti. Imate
Messija koji igra deset godina ili Ronaldinha koji je igrao
dvije-tri sezone.
Ronaldo? – To je drugi tip igrača u usporedbi s
Messijem. Ja sam uvijek volio prirodni talent. U moje doba to je,
u igračkom smislu, bio Safet Sušić.
Tko su bili Janjaninovi igrački uzori? – Ako
govorite o razdoblju od 1975. do 1985. godine, to su Velimir
Zajec, Vladimir Petrović Pižon i Safet Sušić. Ispast će da sam
sada nekakav diplomat, ali to sam tvrdio i prije raspada
Jugoslavije. Sa Safetom sam malo trenirao, igrali smo nekoliko
utakmica za reprezentaciju, trenirao sam s Pižonom i Zajecom. Ali
kada igrački secirate sve elemente, Zlatko Kranjčar bio je
najkompletniji. Zajec nije imao lijevu nogu, isto kao Pižon, ali
imali su nešto u sebi zbog čega su dali više nego taj kompletni
Cico. Iako, Kranjčar je napravio ozbiljnu karijeru. No, nije on
bio tipičan napadač, ni vezni, možda je zbog toga manje igrao u
reprezentaciji. Od starije generacije Drago Vabec bio mi je
najdraži igrač za suradnju. To je tip igrača sličan Cici, lijeva
noga, desna, brzina, nogometna inteligencija…
Kakve vas emocije vežu za to razdoblje u
Dinamu? – Ja sam bio zvezdaš, a moj pokojni brat
dinamovac. Imao sam sreću što Dinamo u to vrijeme nije bio tako
dobar. Bila je smjena generacije. Bili su to dobri igrači poput
Puljića, Jovičevića, Bedija, Kužea, Devčića, Vabeca, Senzena,
Bogdana… Tko zna što bi bilo da sam došao u generaciju
Kranjčara, Mlinarića…
BIO SAM KAO XAVI
I u Dinamu i u Zvezdi navijači su ga obožavali. Je li to
zbog njegove igračke kvalitete ili nečega drugog? –
Nisam nikada bio sklon bilo čemu izvan zakona nogometa. Sjećam
se, kada jedno vrijeme nisam bio standardan u Zvezdi, jedan
novinar magazina Tempo nudio mi je da napiše intervju u kojem sam
trebao kritizirati trenera ili upravu kluba. Nisam pristao, a
onda je on rekao: ‘Neću pisati’. Ja sam bio tehničar, igrač
poteza, možda me zbog toga publika voljela, zbog poteza…
S obzirom na to da vas nisam gledao uživo, kako biste mi
dočarali kakav ste igrač bili? Tko je to u današnjem nogometu?
Nasmijao se … – Imao sam dosta mana. Ne znam… Imao
sam precizan pas, bio brz s loptom. Izgledao sam kao da sam malo
ljeniji, ali bio sam brz. Ispast će da se hvalim. Možda nešto kao
Xavi po lijevoj strani. Znao sam se onako okretati oko lopte.
Možda kao Asanović, da malo ublažim… (smijeh). Naravno i
Asanović je bio sjajan igrač. I on je izgledao kao da je spor,
ali s loptom je bio brz.
Poteze je Rajko brusio na malom nogometu. –
Uvijek sam volio igrati mali nogomet. Sjećam se, na jednoj
ekshibiciji u Kutiji šibica, pobijedili smo Hajduk 11:5. Razbili
smo generaciju s Mužinićem i Šurjakom. Nakon te utakmice Ante
Kuzmić Bekin htio me voditi u SAD da igram mali nogomet. Odbio
sam. Jednom, dok sam bio igrač Zvezde, pokojni Josip Kuže zvao me
na sličnu utakmicu u Domu sportova. Kada bih igrao za svoje dečke
iz Karlovca, publika mi je zviždala. Kuže me nagovarao dugo. Ja
ipak prihvatim poziv i dođem. Na početku mi je publika zviždala
svaki put kada sam primio loptu. Ja ‘opalim’ neke lažnjake,
driblinge, zabijem gol… Publika se malo stišala. Nakon toga,
opet dribling, lažnjak, gol… Zovem Kužea da me zamijeni i
iziđem iz igre. Sjednem na klupu i utakmica postane nezanimljiva.
Nakon nekog vremena čujem povike s tribina: ‘Joža, daj uvedi
Rajka, hoćemo Rajka…’ I opet doživim ovacije.
Kojih se utakmica sjeća iz Dinama? – Sjećam se
jedne utakmice protiv Dinama iz Magdeburga. Tamo su nas razbili
2:0. U uzvratu smo rano poveli 1:0. I u jednom njihovu napadu na
naš južni gol netko je izveo aut i ubacio loptu u šesnaesterac.
Ja kao da sam čuo sučev zvižduk i uhvatio sam loptu rukom. I svi
stanu. Sudac Sergio Gonella, koji je sudio finale SP-a 1978.
godine, čudno me pogledao i dosudio slobodan udarac za njih iz
kojeg smo primili pogodak. Završilo je 2:2 i ispali smo.
S kim ste iz tog doba bili posebno povezani? – U
igri sam se najbolje slagao s Vabecom, a kasnije sam bio cimer s
Cicom Kranjčarom.
Tog doba rado se sjećaju nogometni romantičari.
– Nama su u to doba govorili da ne kupujemo skupe automobile,
danas je to potpuno drukčije. Bili smo među ljudima, nismo bili
privilegirani. Nije bilo žutog tiska, iako ni mi nismo bili
cvijeće. I mi smo pili, izlazili, danas si odmah na internetu za
pet minuta. Kada smo pobjeđivali, govorili su da smo simpatični
kad pijemo, a kada smo gubili, bilo je: ‘Vidi ovih pijanaca…’
ZABIJAO JE I BARCELONI …
A čega se sjeća iz doba Crvene zvezde? – Moj
prelazak u to doba bio je senzacija. Tamo sam naučio da je klub
iznad svega. No, šok mi je bio što u klubu nikada nisu bili
zadovoljni. Kada smo s Dinamom remizirali u Zenici, slavili bismo
bod. U Zvezdi pobijediš Radnički Niš 3:1, slabijom igrom,
sutradan šefovi silaze i kritiziraju nas: ‘Kakva je to bila
igra…’ Nakon svakog remija u gostima imali smo krizne sastanke.
Uvijek se tražilo puno više nego u Dinamu. Ako ne igraš dobro,
kao da nisi ni pobijedio. Nakon što smo 1980.-1981. osvojili
prvenstvo, u Sarajevu u hotelu odsjeli smo na povratku iz
Mostara. Igrači su pitali Pižona mogu li popiti pivo. Taman smo
naručili kada je došao trener Branko Stanković. ‘Kakvo je ovo
ponašanje, što je ovo, miči to sa stolova. Nema pića, u nedjelju
igramo s Partizanom…’ Grmio je Stanković. A s Dinamom osvojimo
bod protiv Čelika i svi se napijemo u Karaki.
No, bilo je i onih posebnih uspomena. – Naravno,
osjetio sam tu sjajnu atmosferu pred 100 tisuća gledatelja,
odigrao neke velike utakmice …
Još se govori o utakmici s Benficom u kojoj je Zvezda
gubila 0:2, a Janjanin je ušao na poluvremenu i zabio tri
komada. – Je, Tomo Ivković primio mi je dva komada pa
sam ga morao spašavati – smije se Janjanin.
Igrao je i protiv Maradone. – Izgubili smo
protiv Barcelone. To je onaj čuveni Maradonin gol lobom
Stojanoviću 1982. godine. Na toj utakmici izgubili smo 2:4. Po
dva pogotka zabili smo Šuster, Maradona i ja. Iako smo dva
mjeseca prije pobijedili Maradonu u polufinalu turnira u Oviedu
koji smo kasnije osvojili.
Ispričao je jednu zgodnu anegdotu s Diegovom
Barcelonom. – Uoči prve utakmice u Beogradu imali smo
trening u utorak. Dan prije utakmice. Nije nam bilo jasno zašto
nas je na trening došlo gledati nekoliko tisuća ljudi. Pravimo se
važni, kao prave zvijezde… No, na pola našeg treninga, svi
odlaze s tribina pomoćnog terena. Nije nam bilo jasno što se
događa. Svi navijači otišli su na glavni teren gledati Barcelonin
trening i Maradonu. Odjednom se javlja Miloš Šestić i viče
treneru: ‘Pa daj, idemo i mi gledati Maradonu…’ Otišli smo. I
Diego triput vodi loptu od jednog do drugog šesnaesterca i sva
tri puta šutne i pogodi gredu.
Kojeg je trenera posebno cijenio Janjanin? –
Prvi trener bio je Branko Čavlović Čavlek, on mi je bio najbolji.
Bilo je dosta dobrih trenera, no posebno mi je drag Biće
Mladinić. On me, prije nego sam prešao u Zvezdu, htio dovesti u
Hajduk. Stalno mi je govorio: ‘Ako se predomisliš, dođi u
Hajduk’. Stanković je u Zvezdi bio najpošteniji. Vlatko Marković
dao ti je do znanja da nešto značiš. Mirko Bazić bio je radnik
koji me s 18 godina stavio u momčad. Bilo je dosta trenera, Gojko
Zec, Stevan Miletić, Ivan Toplak… To su sve treneri koji su te
mogli nešto naučiti. Tomislav Ivić svakako. Sviđao mi se Branko
Zebec kojega sam upoznao 1979. godine. Zadnje kolo izgubili smo
prvenstvo, iako ga ja smatram zasluženo osvojenim. Te godine bio
je onaj čuveni slučaj Tomić. Osvojili smo 51 bod, više nego što
je Ćiro Blažević osvojio 1982. godine – zaključio je Janjanin.
PRENOSIMO HZSN www.hzsn.hr IZVOR
Večernji list PIŠE Željko Janković FOTO Goran Stanzl/PIXSELL